Michael Haneke i bitne priče o otuđenju: Film kao napad na pasivno promatranje stvarnosti

Michael Haneke je austrijski filmski redatelj koji očito ima puno toga za reći, ali pitanje je do koje mjere će uspjeti pronaći publiku. Naime, ako se upustimo u opservaciju društvenih tema - točnije društvenih problema - i ako ih nastojimo prikazati na jedan vrlo direktan, gotovo sirov način, neminovno se obraćamo publici koja je i sama svjesna tih problema, ali se češće voli kloniti od pretjeranog izlaganja istima.

S druge strane moderno društvo i priroda njegovih odnosa mora biti izvrgnuta kritici jer bez kritike bismo mogli lako ponovno upasti u svijet iluzije koji će nas na kraju, prije ili kasnije, brutalno šokirati. No, veliko je pitanje s kojom razinom shvaćanja stvarnosti uopće doživljavamo stvarnost jer ako je suditi prema kulturi koju konzumiramo, od medija, filma, glazbe do književnosti, iluzije su danas, složit ćete se, vrlo snažne.

Možda je baš to vrijeme kada je Haneke potreban, da svojim provokativnim pričama malo "poravna" odnos između iluzije i stvarnosti.

Haneke danas slovi za jednog od najvećih i najvažnijih europskih redatelja. Zanimljivo je kako je karijeru započeo u teatru i na televiziji te tek u 33. godini se počinje baviti filmom.

Najčešće teme njegovih filmova su otuđenje pojedinaca u modernom društvu, s posebnim fokusom na europsku buržoaziju. Njegovi filmovi govore o osobnoj patnji, nedostatku povezanosti s ljudskim društvom općenito, kao i o okrutnosti i nasilju koje se krije odmah ispod površine modernizma.

Filmovi su mu kompleksni, provokativni s velikom dozom psihološkog i filozofskog. On duboko vjeruje u to da film može i treba imati ulogu transformacije, na bolje. Svoj cilj ostvaruje na način da njegovi filmovi duboko uznemiruju gledatelja. Za vrijeme gledanja na gledatelja se zapravo vrši neka vrsta napada, napada na njegove navike pasivnog promatranja stvarnosti oko sebe.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.