Otkako postoji, čovjek je pojam ljepote, sklada i harmonije nastojao definirati. Međutim, te pojmove je teško definirati budući da su podložni subjektivnom doživljaju čovjeka. Također, određeni ideali ljepote i sklada mijenjali su se kroz povijest i prilagođavali uvjetima koji su u određenom povijesnom razdoblju vladali. Ipak, odmaknemo li se na trenutak i obratimo li pozornost na širu sliku, dalo bi se primjetiti kako sve definicije ljepote, sklada, harmonije koje su se mijenjale kroz povijest imaju nešto zajedničko.
Priroda je riznica najrazličitijih oblika. Rascvjetalo stablo, mirna površina jezera, cvrkut ptica, jesenje bogatstvo plodova, zalazeće sunce, pahulja snijega i mnoge druge pojave prizori su u prirodi pred kojima svi ponekad zastanemo i divimo im se, divimo se njihovoj ljepoti, mističnosti i uživamo u trenucima te ljepote osjećajući se obogaćenima.
Obratimo li pozornost na građu cvijeta, školjke, raspored sjemenki ploda, primjetit ćemo neki red i neku pravilnost koju svi oni dijele. Taj isti red može se primijetiti i u načinu na koji sve raste i razvija se, krenuvši od jednostanične amebe pa sve do najvećih živućih organizama. Isti omjer, istu proporciju primjetit ćemo u paukovoj mreži, spirali puževe kućice, ali i građi čovjeka, kao i kretanju nebeskih tijela ili pak spiralnoj građi galaksije.
Sve što postoji u Prirodi odgovara jednom uređenom planu evolucije i univerzalnom zakonu.
Proučimo li pahulju snijega, možemo uočiti da je svaka pahulja snijega drugačija, svaka je jedinstvena, ipak svaka od njih dijeli zajedničku osnovnu heksagonalnu strukturu koju redovito pronalazimo u anorganskom, neživom svijetu. S druge strane, u živom svijetu, kod biljaka, životinja i kod čovjeka, prevladava pentagonalna simetrija.
Svemir je, kao i život, beskrajno tajanstven, prepun različitih oblika i pojava. Čovjek je kroz svoju povijest nastojao pronaći neki put, neku strategiju, formulu, objedinjujuće načelo koje bi se moglo primjenjivati na sve pojave i oblike, na mikro i makro planu. Zlatni rez nametnuo se kao rješenje, kao mogućnost jednog takvog objedinjenja. Upotrebom jezika poredbi i matematičkih odnosa, primjenjujemo zlatni rez na misterije života tako da veće stavljamo uz manje i oboje uključujemo u cjelinu . Posebnost zlatnog reza je u tome što jednu cjelinu ili dužinu dijeli na dva dijela tako da su ne samo dijelovi povezani jedan s drugim, nego i cjelina s dijelovima. To je proporcija koja komplementarnosti povezuje u skladnu cjelinu.
Zlatni rez ima dugu tradiciju, a poznat je iz najranijih zapisa u geometriji. Iako se najčešće veže uz grčku umjetnost, bio je poznat još i ranije, u vrijeme Babilonaca i Egipćana. Poznat pod nazivima zlatni omjer, božanska proporcija, sveti rez ili Φ, u isto vrijeme predstavlja i jednostavno i zagonetno načelo koje se beskonačno ponavlja u prirodi, umjetnosti i znanosti. U prirodi susrećemo svu raznolikost formi, a gotovo svaka u sebi krije ovaj omjer. Prepoznat ćemo ga u obliku presječene jabuke, rasporedu ćelija na ljusci ananasa, formi leptirovih krila, ali i kod čovjeka. Zlatni rez nalazimo i u dvostrukoj zavojnici molekule DNK koja sadrži genetski kod, krvna zrnca se grupiraju u iste spiralne uzorke, koje također možemo primjetiti i kod otisaka prstiju. Dakle, pođemo li na putovanje koje nas vodi od embrija sve do zvijezda i galaksija, prepoznat ćemo mnoga lica zlatnog reza. Ponekad vrlo tajanstven i mističan, a ponekad vrlo očit i upadljiv.
Zlatni rez bio je poznat Egiptu, Indiji , Kini i Islamu, a primijetit ćemo ga u arhitekturi mnogih antičkih hramova. Predaja kaže da je učenje o zlatnom rezu iz Egipta u Grčku donio Pitagora, koji je i povezao zlatni rez s glazbom smatrajući da glazbu valja skladati prema točno određenim kanonima jer jedino tako može odražavati muziku sfera. Prema Pitagorinu učenju može se vidjeti da priroda broja i njegova moć predstavljaju temelj i izvor svih stvari i vladaju u, ne samo u 'demonskim i božanskim stvarima', već i u svim ljudskim postupcima, riječima, u svih tehničkim poslovima, kao i u glazbi. Unutarnji sklad koji Pitagora otkriva kroz glazbu i matematiku naziva Harmonijom. Ona predstavlja spajanje različitosti, usklađenost suprotnosti, kao i usklađenost među kontrastima.
Pitagora pronalazi vezu između Čovjeka i Svemira istražujući pojam odnosa dijelova prema cjelini. Tvrdio je da sva nebeska tijela puštaju određene zvukove pri svom kretanju, a svi tonovi pružaju skladnu skalu ili poznatu ideju o harmoniji sfera. Prema Platonu, ova savršena usklađenost trebala bi se uspostaviti u svakoj ljudskoj zajednici i to kroz tri razine – harmonija u samom čovjeku, harmonija čovjeka i zajednice, kao i zajednice s Prirodnom, odnosno Svemirom.
Grci su od Egipćana preuzeli ideju da pomoću osnovnih geometrijskih likova te razmjera poput zlatnog reza prenesu principe makrokozmosa u čovjeku bliži i razumljiviji svijet mikrokozmosa. Grob Ramzesa IV. u Dolini kraljeva predstavlja primjer povezivanja arhitekture i sakralne geometrije. Ramzes je sahranjen u grobnici uklesanoj u stijeni u trostrukom sarkofagu, a sarkofag u kojem se nalazilo tijelo bio je u obliku dvostrukog kvadrata, dok je srednji sarkofag bio je u obliku zlatnog pravokutnika. Treći, odnosno vanjski sarkofag, sastojao se od dva takva pravokutnika. Geometrijska analiza predmeta pronađenih u grobnicama pokazala je da su i oni oblikovani korištenjem kvadrata i zlatnog reza, što pokazuje prisutnost sakralne geometrije.
Grčki su mislioci, proučavajući svijet oko sebe, otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematičke prirode. Proporcija zlatnog reza pronađena u prirodi i u mjerama čovjekova tijela, nametnula se kao osnova za proporcioniranje hrama. Rimski povjesničar umjetnosti i arhitekt Vitruvije započinje svojih Deset knjiga o arhitekturi preporukom da se hramovi, s ciljem da budu uzvišeni, usmjereni prema božanskom, trebaju graditi po zakonu analogije prema ljudskom tijelu. Zato su tlocrti i pročelja većine klasičnih građevina definirani zlatnim pravokutnikom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
