U trenucima raspada Sovjetskog Saveza 1991. činilo se da konačno dolazi kraj napetostima i opasnostima Hladnog rata koji se mogao pretvoriti u Treći svjetski rat. Hladni rat je bio zaslužan za stanje u kojem je u skoro svakom trenutku planetu Zemlji prijetilo nuklearno uništenje. Sjedinjene Države su ranih 1990-ih postale jedina svjetska supersila koja je mogla uređivati svijet po svojoj volji. Neki analitičari i političari su bili toliko ushićeni da su proglašavali kraj povijesti.
Prije 20-25 godina nitko nije mogao misliti da bi mogao ponovno izbiti globalni rat. Rusija je bila u mukama i problemima koji su izgledali nerješivi i fatalni, a Kina, Indija, Brazil i europske sile daleko od globalne moći. Međutim, američki unipolarni svijet nije postao dugoročno održiv, a sile poput Rusije su ponovno dosegle svoj stari sjaj i moć, ili su poput Kine dostigle izvanredne vrhunce koji nemaju premca.
Stoga je danas uobičajeno u masovnim medijima diljem svijeta vidjeti naslove i analize u kojima se tvrdi da je rusko-američki, a ujedno i Treći svjetski rat, neizbježan i da je njegovo izbijanje samo pitanje vremena. Kao odgovor tome, u ovoj analizi izložit će se deset objektivnih razloga zbog kojih neće doći do rata između SAD-a i Ruske Federacije iliti razlozi koji su prepreka globalnom konfliktu.
Svakako treba priznati da je, htjeli mi to ili ne, Treći svjetski rat realpolitička opcija i pogrešni državnički potezi bi ga mogli kreirati. No mnogo je više čimbenika koji ukazuju da se on dogoditi neće. Zapravo mogu se argumentirano zagovarati stavovi koji tumače da vjerojatnost svjetskog rata nikad nije bila manja posljednjih desetljeća. Na prvi pogled ne čini se tako jer su američko-ruski odnosi spali na najniže grane nakon raspada SSSR-a. Mnogi sadašnje odnose između Washingtona i Moskve utemeljeno nazivaju hladnoratovskim. Oni to i jesu, ali Hladni rat 2 nije isto što i prethodni jer su se vremena promijenila. Koliko god se odnosi zategnu neće biti totalne eskalacije jer ona ni Amerikancima ni Rusima ne bi koristila. Dapače, više bi izgubili nego dobili.
Radi čega je aktualna mogućnost sukoba Washingtona i Moskve? Nažalost aktualna vanjska politika prve suvremene demokratske države, SAD-a, otvara najveća vrata i daje najbolje šanse da se dogodi rat s Rusijom. Američki dužnosnici žele opravdati veliki vojni proračun i zadržati građane u stanju nemira kako bi postigli geopolitičke ciljeve. Ako ne bi postojao 'demon' koji prijeti Americi, građani bi tražili manju angažiranost u vanjskoj politici i manje trošenje novca na oružane snage, a više na zdravstveni i obrazovni sustav. No to nije u interesu ne samo kreatorima politike i vojnoj industriji već i medijima koji pune stupce novina i portala pričama o ratu.
1990-ih i 2000-ih godina opravdanje za veliki vojni proračun SAD-a našlo se u Slobodanu Miloševiću, Saddamu Husseinu, Osami bin Ladenu i Muammaru Gaddafiju. Budući da nitko od njih nije među živima Putinova Rusija čini se kao najbolja prijetnja.
Ideja, odnosno stav da Putinova Rusija predstavlja opasnost za države članice Europske unije ili za ostale države u njenom bliskom okruženju, zapravo je mit, ključni i temeljni, kojeg su osmislili policymakeri u CIA-i, State Departmentu, Bijeloj kući, Pentagonu i NATO-u (i ostalim američkim vojnim i diplomatskim organizacijama) kako bi opravdali nastavak američke globalne hegemonije odnosno kako bi se zadržao unipolarni svijet u kojem bi SAD bile jedina svjetska supersila. Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja i međunarodni terorizam i sl. služe kao izgovori koji bi opravdali taj zacrtani cilj.
Uzmimo kao primjer Rusiju. Nije točno da je Rusija prouzrokovala ukrajinsku krizu niti da je izvršila agresiju na Ukrajinu. Ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i njegova administracija bila je legalno izabrana na demokratskim izborima. Antivladini prosvjedi koji su započeli u studenom 2013. bili su dijelom spontani, a dijelom organizirani, ali što je najvažnije, podržani od vlade SAD-a. Uslijedila je u veljači 2014. Euromajdanska revolucija kojom je svrgnuta dotadašnja legalna i legitimna ukrajinska vlast. Asistentica američkog državnog tajnika Johna Kerryja, Victoria Nuland, otvoreno se hvalisala kako je SAD potrošio 5 milijardi $ na promjenu režima u Ukrajini.
Ako je Putinova Rusija ikada željela staviti pod kontrolu Ukrajinu mogla je to učiniti krajem 2013. i početkom 2014. ali to se nije dogodilo jer Kremlj nema interesa držati pod okupacijom stanovništvo koje ga ne želi. Rusija bi vrlo lako dobila rat s Ukrajinom i NATO savez vjerojatno ne bi uzvratio. No, ruska državna politika je iskoristila priliku u trenucima kada se dotadašnji politički sustav Ukrajine srušio da sukladno volji naroda na poluotoku Krimu vrati taj teritorij matici zemlji. Krim je do 1954. bio dio Ruske Sovjetske Federalne Socijalističke Republike (RSFSR), a Nikita Hruščov ga je predao Ukrajinskoj Republici kako bi se njime lakše upravljalo. Dakle, Krim je postao i bio ukrajinski prvenstveno zbog geografskih pragmatičnih razloga i zbog procesa destaljinizacije (Staljin je na Krimu počinio okrutne čine prema lokalnim manjinskim narodima poput krimskih Tatara itd). U istočnim dijelovima Ukrajine spontano se 'dogodio narod' a Rusija je bila obvezna podržati proruske pobunjenike nakon što je Washington podržao pobunjenike u Kijevu. Rusija nikad nije tražila razbijanje ili aneksiju Ukrajine jer zna da je nemoguće držati pod okupacijom narod koji to ne želi. To su pokazala američka iskustva u Iraku i Afganistanu. Ruska intervencija u ratu u Siriji je došla na poziv službenih vlasti u Damasku što je u skladu s međunarodnim pravom.
Amerikancima izgovori omogućuju korištenje sredstava poput ekonomskih sankcija, jačanja NATO prisutnosti na granicama s Rusijom, jači NATO savez, implementirano ili planirano postavljanje antiraketnih štitova od istočne Europe od Korejskog poluotoka, zračne i pomorske vojne vježbe i izviđanja u Južnom i Istočnom kineskom moru, trgovinske sporazume itd.
'Od šume ne vidi se drveće' - narodna je izreka koja dobro opisuje vanjskopolitičke poteze Washingtona. U stvarnosti ni Rusija ni Kina, ni manje optužene zemlje ne predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost SAD-a niti za svijet. Potezi Rusije i Kine samo su kontrareakcije koje službe za samozaštitu vlastitih interesa. Doduše, Kina ima ambicije da postane prva svjetska sila (ali ne na američki način već kroz geopolitičku ravnopravnost) ali to nije opravdanje za američke poteze ekspanzije. Upravo takvi američki potezi potenciraju Treći svjetski rat i daju mu nekakvu šansu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
