Danas su objavljene informacije kako Obamina administracija intenzivno razgovara s filipinskim dužnosnicima glede povratka američke vojske u tu zemlju. Podsjetimo, Amerikanci su sve do 1992. imali velike vojne baze u Filipinima. Tada su se morali povući iz zemlje, prije svega zbog općeg nezadovoljstva stanovništva koje se gotovo 100 godina nalazi pod dominacijom SAD-a ili domaćih vlada koje su pod direktnim utjecajem Washingtona.
Najava kako će se američka vojska u znatnom broju vratiti na Filipine jasno ocrtava novi vojni plan Obamine administracije - cilj je proširiti utjecaj na cijelu pacifičku regiju, ugroziti Kinu i u konačnici zavladati kompletnom Južnom Azijom.
Kina se ubrzano naoružava što i nije tako iznenađujuća reakcija. Peking je itekako svjestan velikih ambicija koje SAD od sada više ni ne pokušava sakriti, dovoljno je samo poslušati Obamin govor u posljednjem "obraćanju naciji".
Ipak, kada analiziramo najnovije vijesti koje nam ukazuju na povratak vojske na Filipine, moramo se osvrnuti na noviju povijest te zemlje i tragediju koja ih je snašla zbog činjenice da se nalaze u "američkoj sferi interesa".
Nakon što su se pobunili protiv okupacije svoje zemlje, američka vojska pobila je između 400,000 i 600,000 civila na Filipinima (period 1899 - 1913)1899. pacifička otočna nacija ustala je u velikoj pobuni protiv američkih kolonizatora na što su SAD pokrenuli masovnu odmazdu protiv filipinskog stanovništva. Američka vojska pobila je između 400,000 i 600,000 civila u pokušaju da slome pobunu. Američkim vojnicima izdata je naredba da pobiju sve starije od 10 godina.
Američki predsjednik William McKinley dao je slijedeću rasističku izjavu povodom genocida nad filipinskim stanovništvom: "Nismo ih mogli ostaviti da vladaju sami sobom - nisu oni sposobni za vladavinu, bez nas bi uskoro zavladala anarhija i bezvlašće".
Na kraju 19. stoljeća SAD su pripremali svoj plan ekspanzije na svjetska tržišta. Filipini su bili izuzetno važna strateška točka i američko uporište u Aziji. U zemlji se također smjestila i nova američka mornarica čiji je cilj bio osigurati ekonomske interese SAD-a. Stavljanje Filipina pod svoju vlast, započelo je 100 godina ratova u kojima će Amerikanci pod svaku cijenu nastojati proširiti svoju dominaciju na Aziju.
Drugi svjetski rat, Korejski rat i rat u Vijetnamu, samo su dio tog šireg plana.
Drugi svjetski rat - američko bombardiranje glavnog grada Manile - jedan od najbombardiranijih gradova u ratu.Američko "oslobođenje" 1945. prema mnogima bilo je još i gore od japanske okupacije.
Prema pisanju povjesničara Gabriel Kolko-a, "Za veliku većinu Filipinaca, oslobođenje je bilo stravično iskustvo.. bezobzirno bombardiranje dovelo je do velikih razaranja.
Dolaskom američkih trupa počelo je bujati crno tržište i prostitucija. Socijalna struktura društva se raspala."
Manila, glavni grad Filipina, bio je jedan od najbombardiranijih gradova u Drugom svjetskom ratu.
Nakon povlačenja Japanaca, američka vojska odmah je krenula u borbu protiv narodnooslobodilačke armije Filipina. Zemlja koju su sami oslobodili ponovno je oteta i vraćena u ruke velikih zemljoposjednika.
Formalna nezavisnost je proglašena 1946. i od onda Filipinima upravljaju vlade koje su odane isključivo američkoj vojsci i američkim ekonomskim interesima.
Uskoro je uslijedila "modernizacija" - velike poljoprivredne korporacije protjerale su seljake sa zemlje u gradove.
Pro-američka vlada provodila je žestoku represiju nad svim stanovnicima koji bi se pobunili ili pokušali organizirati prosvjede. Za vrijeme vladavine Ferdinand Marcos-a, 1972 - 1986, zemlja je bila pod "izvanrednim stanjem".
Ipak, otpor je jačao, s jedne strane formirali su se komunisti, dok su na drugoj bili tzv. "Nova narodna vojska". Kada je korupcija i represija postala toliko temeljita da su se Filipini našli u pred-revolucionarnom stanju, SAD su svoju potporu prebacili na opoziciju koja se sastojala od probrane elite zajedno s pripadnicima vojske.
Marcos je pobjegao iz zemlje, uzevši sa sobom milijarde dolara, a ostavio ogroman vanjski dug.
Nakon dolaska MMF-a i Svjetske Banke, siromaštvo na Filipinima postalo je ekstremnoDolazi do ogromne disproporcije između bogatih i siromašnih. Prema analizi iz 1999., 55% svih dionica na burzi bilo je u vlasništvu svega 15 obitelji.
Filipini su važno strateško-vojno uporište SAD-a. Sve do 1992. Amerikanci su imali vojne baze u zemlji, neke od najvećih na pacifičkom prostoru.
Ipak, 1992. vojne baze su morale biti napuštene, vlada je donijela takvu odluku jer više nije bilo izbora - animozitet stanovništva prema američkoj vojsci postao je toliko snažan da je procijenjeno kako bi stvari mogle izmaknuti kontroli ukoliko američki vojnici ne napuste zemlju.
No, već 1998. filipinska vlada je sa SAD-om potpisala brojne vojne ugovore o suradnji. Tada počinju i velike zajedničke vojne vježbe. Zanimljivo je kako su te "vježbe" toliko česte da su stotine američkih vojnika zapravo stalno na Filipinima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
