Daleki istok sve je bliži zabrinjavajućoj eskalaciji sukoba koja bi mogla imati nesagledive posljedice po regiju i svijet. Uz sve izraženiji nacionalizam te izuzetno napete teritorijalne sporove, dovoljan je samo jedan neoprezan potez, jedna greška i Istočna Azija naći će se u bezizlaznoj situaciji u kojoj se rat nameće kao jedino rješenje.
Mnogi će reći kako su vojni sukobi između svjetskih sila stvar prošlosti, no trenutna atmosfera na Dalekom istoku neugodno podsjeća na Europu prije Prvog svjetskog rata. No, to je valjda cijena promjena, raspada globalne bipolarne ravnoteže i povratka u multipolarni svijet.
Regionalno nametanje Kine, nove sile u usponu, izaziva Sjedinjene Države, još uvijek jedinu supersilu koja se ne libi pokazati mišiće. Njezine ambicije ugrožavaju sigurnost američkih "satelita" u regiji, Japana i Južne Koreje, a sve to ugrožava svjetski mir. Već ionako napete tenzije povećane su prošlog tjedna nakon što je Kina bez ikakve najave, iz vedra neba, proglasila Identifikacijsku zonu protuzračne obrane (ADIZ).
Riječ je o obrambenoj zoni koje države proglašavaju ne samo iznad svojeg teritorija već i u međunarodnom zračnom prostoru, a sve s ciljem da dobiju više vremena za obranu od mogućeg neprijateljskog napada. Zrakoplov koji uđe u zacrtani prostor dužan je identificirati se i ponašati u skladu s uputama zračne kontrole države u čijoj zoni leti. Takvu obrambenu zonu već imaju Sjedinjene Države, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Indija, Pakistan, Kanada, Velika Britanija i Norveška, a od 23. studenog i Kina.
Premda proglašavanje ADIZ-a priziva duh hladnog rata, riječ je o sasvim legitimnom potezu kineskih vlasti. Ako ostale države imaju obrambene zone, zašto ne bi i Peking imao jednu. No, pitanje, dakako, nije tako jednostavno. Za početak, za razliku od drugih država (primjerice SAD-a) koje traže od zrakoplova plan leta samo ako će prolaziti preko nacionalnog teritorija, Kina traži isto bez obzira na rutu leta. Kineska praksa možda je stroža, no legalna s obzirom da proglašavanje zona, kao i zahtjevi koji se traže od zrakoplova u njima, ne ulaze u domenu niti jednog međunarodnog zakona.
Ono što je sporno i što iritira druge sile u regiji jest činjenica da je zona proglašena nad Istočno-kineskim morem, odnosno preklapa se sa njihovim, već odavno imenovanim, ADIZ-ima. U žarištu problema opet je otočje poznato kao Senkaku u Japanu, odnosno Diaoyu u Kini, oko kojeg se Peking i Tokio već desetljećima spore. Dakle, kineska Identifikacijska zona protuzračne obrane potpuno je zahvatila sporno otočje, što je, očekivano, razbjesnilo Japance. I dok u Pekingu tvrde kako imaju jednako pravo kao i Japan proglasiti obrambenu zonu iznad spornog otočja, najnoviji potez kineskih vlasti u Tokiju smatraju nedopustivom provokacijom. A kako su Sjedinjene Države glavni saveznik Japana, reakcija koja je uslijedila bila je neočekivana i riskantna, baš poput kineskog proglašenja zone. Dakle, SAD je odgovorio tako da je bez ikakve najave u "kinesku obrambenu zonu" poslao dva nenaoružana bombardera B-52 koji su, inače, stvoreni da nose atomske bombe. Poruka je trebala biti više nego jasna: Sjedinjene Države ne priznaju kinesku zonu i neće se ponašati u skladu s uputama njihove kontrole leta.
Premda Peking ovaj put nije reagirao na očitu provokaciju Washingtona, kineski presretači poslani su na nebo i navodno će pratiti slične "izlete" američkih ili japanskih letjelica. A upravo je to ono što posebno brine svijet. U situaciji kada se vojni zrakoplovi svjetskih sila gledaju preko nišana, a lete bliže nego inače, neopreznost i samo jedna greška mogu dovesti do katastrofe. U igri je, na koncu, ljudski faktor. Što će se desiti ako pilotima popuste živci?
Toga su, na sreću, svjesni u centrima moći. Stoga ohrabruje proputovanje kroz regiju američkog državnog tajnika Johna Kerryja koji želi smiriti ne samo Kinu, već Japan i Južnu Koreju. Naime, SAD se ne želi uvući u novi rat, pogotovo u trenutku visoke napetosti na Srednjem istoku. Istočna Azija izuzetno je važna Sjedinjenim Državama. Potvrđuje to i tzv. Obamina doktrina, odnosno američko okretanje Aziji. Novu politiku Obama je prezentirao još 2011. godine. Ona podrazumijeva nastavak suradnje s Kinom, ali i kontroliranje širenja njezinog regionalnog utjecaja. Amerikanci su spremni demonstrirati svoju moć vojno, pa je tako plan do 2020. godine stacionirati na Pacifiku 60 posto vojne flote. Da SAD ozbiljno misli, vidi se iz poteza i dogovora koji su postignuti s primjerice Australijom, Singapurom i Filipinima, a tiču se američke vojne prisutnosti u tim zemljama.
Iako su Azija i Pacifik postali apsolutni prioriteti State Departmenta, promjene na Srednjem istoku malo su usporile okretanje Washingtona. U isto vrijeme, zbog političke krize u Sjedinjenim Državama američki predsjednik gubi povjerenje azijskih saveznika. Na Obamu se sve više gleda kao na predsjednika koji nema kontrolu nad situacijom, odnosno koji je previše okupiran izazovima na domaćoj političkoj sceni. Potvrđuje to, primjerice, i nedavni sastanak na vrhu APEC- a i ASEAN-a, koji je Obama propustio zbog krize u Washingtonu, odnosno privremenog obustavljanja rada vlade. Situaciju su iskoristili Kinezi pa je tako predsjednik Xi nakon APEC-a posjetio Maleziju i Indoneziju, prilikom čega je obećao desetke milijardi dolara vrijedne investicije u Indoneziji, odnosno utrostručenje trgovine s Malezijom u sljedeće četiri godine. Kina mnogo ulaže ne samo u gospodarsku ekspanziju već i vojnu (prvi nosač aviona). No, bilo bi suludo tvrditi da je Kina, vojno, bilo kakva prijetnja Sjedinjenim Državama.
Aktualne promjene u Istočnoj Aziji veliki su izazov i za Kinu i za Sjedinjene Države. Kina bi se morala oduprijeti vojnoj ekspanziji koja obično prati svaki gospodarski uzlet države. Pokušaj mijenjanja statusa quo jasno ukazuje na velike ambicije Pekinga. Ipak, novo kinesko vodstvo trebalo bi opreznije koračati ka krajnjem cilju. Proglašenje zračne zone možda je samo ishitreni odgovor na japanske prijetnje rušenja kineskih dronova iznad spornog otočja Senkaku/ Diaoyu. Ili proračunato pokazivanje mišića novog kineskog vodstva koje želi osvojiti simpatije domaćih nacionalista.
U isto vrijeme Washington mora brinuti ne samo o vlastitoj politici prema Kini već i politici Japana u kojem jača nacionalizam. Japanska trgovina spornim otočjem koje prisvajaju obje zemlje, pa i Tajvan, (Japan je koncem prošle godine od privatnog vlasnika kupio tri otoka) bila je čista provokacija koja je uznemirila cijelu regiju. Premda japanski ustav ograničava zemlju od bilo kakve vojne intervencije, u posljednje vrijeme sve su glasniji zahtjevi za promjenom spornog članka.
Kina i SAD previše su gospodarski povezani da si dopuste bilo kakav konflikt. To je dobro jer je takva ovisnost obično najbolji detant. No, u igri nisu samo Washington i Peking. Više azijskih država spori se s Kinom i zabrinute su kineskom ekspanzijom. Teritorijalni sporovi nisu samo u Istočnom kineskom već i Južnom kineskom moru. SAD zato mora oprezno vagati do koje mjere će braniti nacionalne interese tih zemalja, a time i vlastite interese, pošto je granica između rata i mira prilično tanka.
Po prvi put u zadnjih nekoliko stotina godina u Istočnoj Aziji u isto vrijeme bore se za utjecaj dvije podjednako snažne sile, Kina i Japan. Ako uzmemo u obzir povijest njihovih odnosa, još uvijek nezacijeljene rane i vanjski faktor poput SAD-a, jasno je da se regija nalazi na prekretnici. Znanstvenici i politički analitičari uspoređuju Istočnu Aziju s Europom na početku 20. stoljeća. Uzroci mogućeg sukoba već postoje. Ono što fali jest povod. Može li skupina nenaseljenih otoka (navodno energetski bogatih) biti ono što je Sarajevo bilo 1914? Zemlje su i zbog glupljih stvari kretale u rat.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
