Analizirajući geopolitičku dimenziju sirijskog sukoba, poznati američki istraživač i novinar, William Enghdal, postavio je pitanje: Što veže Izrael, Tursku i Katar s jedne strane, protiv Assadove Sirije, Irana, Kine i Rusije s druge strane?
Jedan od odgovora je - energetska geopolitika. Enghdal, čije analize uvijek prožima energetska dimenzija problema, smatra da je nužno u svim geopolitičkim procjenama u obzir uzeti energetska pitanja - od proizvodnje, kontrole, isporuke, pa sve do cijena energenata.
Prvo što Enghdal ističe jest važnost prirodnog plina kao energenta 21. stoljeća. Činjenica da je prirodni plin u odnosu na ostala fosilna goriva, najčišći izvor energije, on u Europi, posebice u Njemačkoj, u procesu proizvodnje struje, počinje zamjenjivati nuklearnu energiju i termoelektrane na ugljen. Plinske termoelektrane manje zagađuju okoliš od onih na ugljen, dok se smatraju sigurnijim od nuklearnih, posebice nakon katastrofe u Fukushimi, nakon koje je zavladao val prosvjeda protiv nuklearne energije. S obzirom da je ekonomska cijena korištenja plina dramatično niža nego korištenje vjetra ili drugih alternativnih oblika energije, plin ubrzo postaje sve traženiji u Europskoj Uniji, najvećem svjetskom plinskom tržištu u nastajanju.
Otkrića velikih plinskih polja u Izraelu, Kataru i Siriji, u kombinaciji s pojavom Europske Unije kao potencijalno najvećeg svjetskog potrošača prirodnog plina, stvaraju dodatno stanje napetosti u regiji, što rezultira sadašnjom sirijskom krizom.
Sirijska vlada preferira odnose s Iranom i Rusijom, te s njima također teži kooperaciji na novootkrivenim plinskim poljima. Daljnje jačanje odnosa između ovih država ne odgovara strateškim interesima Washingtona i njegovim regionalnim saveznicima. Katar, koji raspolaže ogromnim novčanim sredstvima aktivno sudjeluje u financiranju sirijskih pobunjenika, preko kojih teži steći pristup razvoju i eksploataciji sirijskih plinskih polja. Izrael je pak već počeo s projektima razvoja na plinskim poljima Tamar i Levijatan, pa im iz te perspektive odgovara trenutna situacija u Siriji koja onemogućava razvoj, u budućnosti konkurentnih plinskih polja.
Daljnje jačanje iranskog utjecaja u Siriji, kao i jačanje same Sirije nikako ne odgovara Izraelu, no Izraelu ne odgovara niti suprotan scenarij prema kojem bi pobijedili pobunjenici, što bi ojačalo Muslimansko bratstvo koje bi onda imalo razgranatu mrežu utjecaja od Egipta, Jordana, Turske, Katara i Sirije. Izraelu odgovara status quo, a to je kaos, stoga je za očekivati da će Izrael podupirati obje strane u sukobu, samo da produži sukob. Enghdal čak razmatra da bi se Izrael u budućnosti mogao svrstati uz tzv. rusko-sirijsko-iračko-iranski plinski konzorcij, ako bi se osjetio previše ugroženim od mreže koju širi Muslimansko bratstvo.
No, da situacija bude složenija, novootkrivena plinska polja u Izraelu i Siriji nisu glavni uzrok svih ovih događanja. Glavni uzrok su ipak plinske transportne rute, tj. prije svega projekt plinovoda Iran-Irak-Sirija.
U srpnju 2011. godine, dok je operacija destabilizacije Assada bila u punom jeku, vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni sporazum o izgradnji spomenutog plinovoda. Predviđeno je da će plinovod koštati 10 milijardi američkih dolara, te da će trebati tri godine za njegovu izgradnju. On će se protezati od plinskog polja Južni Pars u Perzijskom zaljevu, do Damaska u Siriji, a produžetak na Mediteran, otkud bi se iranski i sirijski plin transportirao prema Europi, izlazio bi u sirijskoj luci Tartus gdje se nalazi ruska pomorska baza, a spominje se i Libanon.
Ovaj plinovod već sad nazvan "šijitski" - od šijitskog Irana, preko većinski šijitskog Iraka, do Assadove Sirije u kojoj šijiti drže ključne poluge vlasti, znatno bi povezao i ojačao ovaj blok, kao što bi i drastično povećao njegov utjecaj na Europu. Katar se svrstao kontra ovog projekta, te ga aktivno teži spriječiti, kao i sve ostale države s jakim utjecajem Muslimanskog bratstva. Značajna je i sama pozicija plinskog polja Južni Pars, najvećeg plinskog polja na svijetu, koje se nalazi u središtu Perzijskog zaljeva, te je podijeljeno između Katara i Irana. Katar bi u slučaju pridruživanja plinovodu dobio mogućnost da svoj plin izvozi kopnenim putem, što im trenutno onemogućava Saudijska Arabija koja je odbila zahtjeve Katara da se izgradi plinovod kojim bi katarski plin išao preko saudijskog teritorija dalje prema Mediteranu. Katar trenutno sav svoj plin izvozi preko LNG tankera, dakle pomorskim putem, a svjetsko LNG tržište nalazi se u stanju zasićenosti, te Katar ne može povećati izvoz vlastitog plina oslanjajući se jedino na upotrebu te tehnologije.
Usprkos svemu ovom, zbog pritisaka Muslimanskog bratstva i Sjedinjenih Američkih Država, Katar je umjesto suradnje s Iranom izabrao konfrontaciju, a Sirija je trenutno njihovo glavno bojište. Ne čudi, ako znamo da se u Kataru (Doha), nalazi američka središnja vojna komanda za Bliski Istok.
Turska se u ovoj situaciji teži nametnuti kao glavno energetsko čvorište kroz koje bi prolazili naftovodi i plinovodi prema Europi. Ovo se ne odnosi samo na naftu i plin iz Perzijskog zaljeva, već i na energente iz Kaspijske regije, pa i Rusije. Svaki cjevovod koji zaobilazi Tursku za nju je neprijateljski, ovo se odlično odražava na primjeru destabilizacije Sirije, gdje Turska uz Katar igra odlučujući ulogu. Turska i Katar imaju u planu plinovod Katar-Irak-Turska-Europa, no ovaj projekt znatno zaostaje za plinovodom Iran-Irak-Sirija, te po pitanju njegove realizacije nisu potpisani nikakvi sporazumi.
Rusija ima svoj ekonomski interes u kooperaciji na razvoju sirijskih plinskih polja, kao što je već spomenuto. Što se plinovoda Iran-Irak-Sirija tiče, postavlja se pitanje njegove konkurentnosti ruskom plinovodu Južni tok. No sam plinovod Iran-Irak-Sirija, izravan je konkurent plinovodu Nabucco, čiju izgradnju toliko guraju Sjedinjene Američke Države.
Šijitski plinovod bi dodatno zakomplicirao ionako neizvjesnu sudbinu Nabucca, što bi poremetilo američke i turske planove u Kaspijskoj regiji (Azerbejdžan, Turkmenistan) i Bliskom Istoku (Irak). Vrlo je moguće da Rusi na plinovod Iran-Irak-Sirija gledaju kao na alternativu Nabuccu, te da će i dalje podupirati Siriju i Iran kako bi spriječili planove Sjedinjenih Američkih Država koje zajedno sa svojim regionalnim saveznicima aktivno rade protiv ruskih interesa.
Ovu ionako složenu temu dodatno komplicira pitanje budućih naftnih ruta, kao i ponovno otvaranje starih, kao što je npr. naftovod Kirkuk-Baniyas koji je iračku naftu transportirao do sirijskog grada Baniyas u oblasti Tartus. Naftovod je izvan funkcije od američkog napada na Irak 2003. godine.
Za očekivati je da će pitanje novih plinskih i naftnih ruta izazivati daljnje napetosti u regiji. Pitanje opskrbe energijom ključno je pitanje stabilnosti neke države, u ovom slučaju pitanje opskrbe Europe predstavlja bojište raznih strana koje se bore za profit, veći utjecaj ili dominaciju.
Bilješke:
globalresearch.ca/syria-turkey-israel-and-the-greater-middle-east-energy-war/5307902
csmonitor.com/Environment/Energy-Voices/2012/0919/Qatar-rich-and-dangerous-eyes-Syria/%28page%29/2
atimes.com/atimes/Middle_East/NI28Ak03.html
pipelineandgasjournal.com/russia-and-iraq-plan-pipeline-projects
todayszaman.com/columnist-233395-qatar-iraq-turkey-europe-natural-gas-pipeline-from-dreams-to-reality.html
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
