Prije godinu dana desio se oružani državni udar u Kijevu u kojem je s vlasti srušen demokratski izabran predsjednik Viktor Janukovič. Kontrolu nad zemljom preuzela je pučistička Vlada na čelu s premijerom Arsenijem Jatsenjukom i privremenim predsjednikom Aleksandrom Turčinovom.
Tjedni koji su prethodili puču u Kijevu sugerirali su kako će vlast gotovo sigurno preuzeti lider oporbene stranke "Udar", Vitalij Kličko, svima dobro poznat kao boksačka zvijezda. Reflektori pozornice bili su uprti u njega, a njegova retorika bila je vrlo u liniji s onom europskom. Čak je i otvoreno stao protiv radikalnih frakcija, zbog čega je bio i fizički napadnut.
Ukratko, nakon puča Kličko je trebao postati ukrajinski lider. Sada možemo naširoko spekulirati o tome što bi bilo kad bi bilo, no možda do eskalacije sukoba ne bi ni došlo. Kličko je svoju retoriku fokusirao oko borbe protiv oligarhije, a ne na nacionalnoj i etničkoj netrpeljivosti.
Ukrajina pod Kličkom bi bez sumnje skliznula iz zagrljaja Rusije u zagrljaj Europe, prije svega Njemačke. Gledajući unatrag, to bi vjerojatno bio daleko bolji scenarij od onog koji se desio. Dakle, zašto se nije desio? Pa dok je trajao Maidan mnogi su izvan Ukrajine, doživljavajući Maidan primarno kao pobunu protiv loše vlasti, usputno spominjali: "Eh, trebao bi i nama jedan Kličko!" - nitko nije spominjao "Trebao bi nam Jatsenjuk" ili "Trebao bi nam Tahnjibok".
Ipak, kada se desio puč u Kijevu, Kličko je jednostavno nestao sa scene, a u prvi plan se katapultirao Arsenij Jatsenjuk, čovjek čija je retorika daleko agresivnija, a možemo slobodno reći i daleko više "pro-američka", naspram "pro-europske" koju je predstavljao Kličko. Jatsenjuk je postao premijer pučističke Vlade te kasnije svoju poziciju potvrdio i na izborima. Što se desilo s Kličkom? Njemu je dodijeljena funkcija gradonačelnika Kijeva i od onda gotovo da ga ni ne vidimo ni ne čujemo u medijima. Drugim riječima, Kličko je adekvatno ušutkan i politički zbrinut.
Zašto se to dogodilo? Kako je "američki" čovjek došao na mjesto "europskog" (ili bolje reći "njemačkog")? Da u javnost nije dospio tajni razgovor između visoke američke dužnosnice Victorije Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, Geoffreya Pyatta, pretpostavka o tome da je sastav pučističke Vlade režiran od strane SAD-a danas bi se vodila kao teorija urote, no transkript razgovora zapravo daje odgovore na sva pitanja, pa tako Nuland u jednom trenutku ističe: "Mislim da Kličko ne bi trebao ulaziti u vlast. Mislim da to nije potrebno, mislim da to nije dobra ideja... Mislim da je Jatsenjuk čovjek s ekonomskim iskustvom, s vladajućim iskustvom".
Rečeno, učinjeno. Teško je vjerovati da se radilo o nekakvoj slučajnosti jer sve se u narednim danima odigralo upravo prema naputku visoke američke dužnosnice kojoj je na neki način povjerena Ukrajinska kriza kao životna misija koju je ona u konačnici odradila zaista vrhunski - sukladno interesima SAD-a. U istom razgovoru osvrnula se i na činjenicu da Europa očito neće biti sretna s takvim ishodom, jer na kraju krajeva SAD ovdje preuzima inicijativu, dovode svog čovjeka na vlast, a europskog guraju na marginu mada je upravo on postao zaštitno lice ukrajinske pobune protiv Janukoviča - što poručuje Nuland? "Jeb*š EU" - i time je zapravo sve rekla i o Ukrajinskoj krizi, ali i o aktualnom odnosu snaga u svijetu.
EU je, kao i više puta do sada, prihvatila da je slabija i da ih SAD gura po strani kako bi preuzeli dominantnu ulogu. Godinu dana kasnije će EU ponovno pokušati vratiti se u poziciju odlučivanja na način da će Merkel i Hollande, bez ikakvih konzultacija sa SAD-om, krenuti na put u Kijev, Moskvu i zatim u Minsk, s ciljem ostvarivanja neke vrste europsko-rusko-ukrajinskog dogovora.
Rezultat tih napora bio je maratonski sastanak u Minsku prije desetak dana koji je trajao gotovo 15 sati. Prije točno tjedan dana na snagu je trebalo stupiti primirje, ali nije, i sada je upitno da će od Minska išta ostati.
No, vratimo se nekoliko mjeseci unatrag. Na čelo pučističke Vlade u Kijevu, baš prema željama SAD-a, došao je Arsenij Jatsenjuk i njegova neizabrana vlast počela je progon svih pro-ruskih i potencijalno pro-ruskih elemenata u zemlji. Uvođenje restrikcija na ruski jezik u zemlji gdje 30% stanovništva govori ruski bio je suludi plan, recept za katastrofu koja se i dogodila. Progon svega što bi bilo orijentirano prema Moskvi završilo se tako da se Krim odcijepio, a u Donbasu je izbio krvavi rat.
Sigurno je Rusija negdje imala i pripremljen plan za baš ovakav ili sličan scenarij, to nitko razuman danas ne dvoji, negirati to bi bilo besmisleno, ali reći da je samo Moskva krivac za aktualno stanje je podjednako besmisleno. Pučistička vlast kao da je željela konfrontaciju, odnosno kao da je netko preko njih tu konfrontaciju naručio, a nije teško zaključiti i tko.
SAD su pretpostavljali kako će Rusija reagirati te da će rusku reakciju vrlo lako moći cijeloj Europi prikazati kao veliku i opasnu prijetnju, a konačni priželjkivani rezultat je posve jasan - izolirati Rusiju od Europe i privući Europu još bliže SAD-u, po mogućnosti što više (vidi: TTIP kao najveća prijetnja narodima Europe: Demokracija mora uzvratiti udarac prije nego je zgaze transatlantski ugovori o slobodnoj trgovini nakon kojih će korporacije postati moćnije od država).
No, Ukrajini je trebao i demokratski legitimitet, zemlju nije mogao dovijeka voditi Aleksandar Turčinov i Arsenij Jatsenjuk, pa su stoga raspisani predsjednički izbori na kojima je uvjerljivu pobjedu odnio pragmatični tajkun Petro Porošenko, u javnosti poznat i pod nadimkom "Kralj čokolade" zbog svojih kompanija na kojima je stvorio bogatstvo.
Zašto se narod bunio protiv tajkuna da bi na vlast doveo drugog tajkuna? To je već duga priča čiji je zaključak da se u Ukrajini desilo svašta, samo ne revolucija. No, u trenutku izbora situacija u zemlji već se znatno pogoršala, sukobi na istoku već su buknuli. Ljudi su glasali za Porošenka očekujući od njega da vrati mir u zemlji. Imali su na raspolaganju i ratoborne ekstremiste, kao što je lider fašističkog Desnog Sektora, no on je dobio mizerno mali broj glasova, što pokazuje da ukrajinski narod ne želi ovaj konflikt, ne želi rat.
No, problem s tihom većinom je upravo u njenoj tišini. Svoj glas dali su na izborima, ali tu njihov angažman prestaje. Porošenko je dobio 55% glasova. Njegova glavna protukandidatkinja, Julija Timošenko, koja je zauzela znatno agresivniji stav prema Rusiji, dobila je svega 12%, dok je lider toliko razvikanog fašističkog Desnog Sektora, Dmitrij Jaroš, osvojio zaista mizernih 0,7% glasova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
