Američka politika prema Siriji već je mnogima dobro poznata - kada su izbili nemiri u toj zemlji u proljeće 2011. Washington je jako brzo stao na stranu pobunjenika proglasivši vlasti u Damasku "krvoločnim režimom" koji mora pasti. Prošlo je više od četiri godine od onda, a službeno Washington i dalje ponavlja jednu te istu mantru "Assad mora otići".
No, dok su radili sve kako bi Assada srušili s vlasti - jer vjeruju da će time srušiti i iranski i ruski utjecaj iz Sirije - tijekom godina stvari su izmakle kontroli. SAD je ulagao znatna sredstva, milijune USD, u naoružavanje opozicije, one opozicije koja je od samog početka imala izraženi militanti islamistički karakter, ali ih se nazivalo "pro-demokratskim borcima za slobodu".
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad je od samog početka sukoba upozoravao da će to loše završiti, ne samo po Siriju, već i po cijelu regiju i svijet. Naime, još u proljeće 2011. pobuna protiv vlasti poprimila je oružani karakter i to poprilično brutalan - u Homsu su ubijani pripadnici policije i pristaše vlasti. U isto vrijeme Zapadni mediji pisali su o "narodnoj revoluciji protiv režima" koja to nije bila, bar ne u kompletu.
Sirijska upozorenja tada nitko nije želio slušati. Uzalud su Assad i drugi sirijski dužnosnici tvrdili "ne šaljite im oružje, naoružavate teroriste". Gotovo sve Zapadne zemlje su u tom periodu, po naputku SAD-a, priznale pobunjenički SNC (Sirijski Nacionalni Kongres) kao "jedine predstavnike sirijskog naroda" (priznala ih je i Hrvatska). To je apsurdno, jer SNC nikada nisu ni bili neki konkretan element na terenu u Siriji, upravo suprotno, riječ je o opozicijskim političarima koji su svoje izjave za medije davali iz udobnih hotela u Istanbulu. Cijeli SNC kao organizacija formiran je po naputku tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton (zanimljivost: vijest o osnutku SNC-a potvrdila je za vrijeme ondašnjeg diplomatskog posjeta Zagrebu).
Što se događalo od 2011. do danas? Rat je bijesnio diljem zemlje, poginulo je preko 200,000 ljudi, a osnova opozicije, koja je počela kao poprilično radikalna islamistička opozicija, prerasla je u ekstremni teroristički i islamofašistički element. U zadnjih godinu dana gotovo sva tzv. "umjerena" opozicija jednostavno je nestala sa scene i priklonila se ekstremistima, tj. dvije terorističke skupine - ISIL i Al-Qaeda.
Ovo su stari američki neprijatelji s kojima se bore već 15-ak godina. Al-Qaeda je teroristička organizacija koja je izvela napad na New York i Washington 11. rujna 2001. (koliko je tko znao unaprijed o ovom napadu stvar je još uvijek žestoke rasprave, no pretpostavimo za sada da se sve desilo onako kako se tvrdi da se desilo).
ISIL? ISIL je isto Al-Qaeda, odnosno organizacija je nastala iz Al-Qaede (točnije, Al-Qaede u Iraku) i tijekom Rata u Siriji otela se kontroli središnjeg zapovjedništva. Zanimljivo, mislili smo da je ona "originalna" Al-Qaeda nešto najstrašnije što islamistička teroristička scena ima za ponuditi, no očito je da smo svi bili poprilično u krivu. Naime, u usporedbi s današnjim ISIL-om Al-Qaeda djeluje čak i "umjerenije", a postoje i informacije kako je središnje zapovjedništvo Al-Qaede (koje se vjerojatno i dalje nalazi negdje u planinama Pakistana) osudilo ISIL zbog "prekomjerne brutalnosti".
ISIL nije obična teroristička organizacija na kakve smo navikli zadnjih desetljeća, ISIL je terorizam na steroidima, a možda baš zbog toga što jesu takvi privlače tisuće, mahom mladih, muslimana iz cijelog svijeta da im se dođu pridružiti u bespućima njihovog okupiranog prostora u Siriji i Iraku. To im je omogućilo da danas raspolažu sa stvarima koje Al-Qaeda nikada nije imala - imaju sve, od boraca koji su spremni dati životi u svakom trenutku do vještih mladih video montažera koji su ih pretvorili u prvu terorističku organizaciju s adekvatnom medijskom (mada ekstremno brutalnom) prisutnošću.
SAD je u konačnici uočio da se "nešto" stvara na prostoru Sirije, ali nije poznato jesu li uočili da upravo njihova politika stvara tog monstruma. Anti-sirijska politika i anti-sirijska propaganda nekoliko godina je hranila nastajanje ISIL-a, a kada je ISIL napokon stvoren, više ga se nije moglo zaustaviti.
Krenuli su u munjevito osvajanje teritorija, što onog pod kontrolom sirijske vojske, što pod kontrolom Kurda, što pod kontrolom tzv. "umjerenih pobunjenika". Istočni sirijski grad Raqqu potpuno su zauzeli te je proglasili svojom prijestolnicom, glavnim gradom tzv. "Kalifata" kojime vlada misteriozni teroristički vođa po imenu Abu Bakr Al-Bagdadi.
Nije prošlo dugo i ISIL je, prošlog ljeta, krenuo u veliku ofenzivu prema istoku, odnosno u Iraku. Pokrenuli su još nezapamćeni teroristički blitzkrieg te u svega nekoliko dana osvojili niz gradova na sjeveru i zapadu zemlje, uključujući i jedan od najvećih iračkih gradova, Mosul.
SAD su tek sada, kada je ISIL krenuo na njihove interese (a SAD cijeli poslijeratni Irak, tj. Irak nakon njihove invazije, smatraju svojim interesom), uvidjeli da moraju nešto poduzeti. Pokrenuli su hitne zračne napade na ISIL-ove položaje u Iraku i Siriji. Učinak? Tek djelomičan - ISIL i dalje drži i Raqqu i Mosul, a u međuvremenu proširili su se i na druge zemlje. ISIL danas ima prisutnost u Libiji, Jemenu, Libanonu i vjerojatno još nekoliko zemalja.
Pojedini trezveni američki analitičari već dugo vremena upozoravaju kako je cijela američka politika prema Siriji pogrešna te kako je samo pitanje dana kada će ISIL početi s terorističkim napadima i na tlu SAD-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
