Kako se kriza u Makedoniji razvija tako i neke stvari postaju sve očitije. Za same Makedonce, od kojih mnogi na ulicama bodre vlast ili opoziciju, ovo sve izgleda kao autentični narodni pokret koji je u potpunosti proizvod njihovih unutarnjih političkih stvarnosti.
Otkako su tenzije eskalirale, a masovni prosvjedni skupovi jedne i druge strane još su i učvrstili takvu situaciju, izgleda kako je cijela zemlja (barem onaj njen dio koji se želi aktivno baviti dnevnom politikom) već zauzela svoj stav. Svatko danas u Makedoniji točno zna želi li da se ova kriza završi padom Gruevskog i pobjedom Zajeva ili obrnuto. Ti čvrsti stavovi sada se neće mijenjati, a tek mali dio njih, iznimno mali broj ljudi, uočiti će da je nešto u ovim događanjima vrlo slično, kao da se već negdje ranije događalo.
Dakako, da bi takve sličnosti mogli uočiti morali bi unaprijed biti informirani po pitanju tih događaja. Ako pak nisu, a većina nije, onda će cijelu ovu krizu nastaviti promatrati kao izolirani fenomen specifičan isključivo za njihovu zemlju. No, ovo ipak nije baš izolirani fenomen - mada neki detalji zaista mogu biti makedonsko-specifični - ovo je više nastavak jedne priče koja traje već nekoliko godina, a sada se novi nastavak ove sapunice "snima" u Makedoniji.
Poprilično je zanimljivo da o "nastavku priče" počinju pisati već i Zapadni mediji, što dodatno potvrđuje kako ovo jest priča u nastavcima. O čemu se radi? Govorimo o velikom, najvećem u zadnjih četvrt stoljeća, geopolitičkom srazu između Istoka i Zapada, odnosno točnije između SAD-a i Rusije. Taj geopolitički sukob valja se preko leđa onih država koje su na neki način još uvijek "nesvrstane".
Dakako, pritom ne govori o onoj nekadašnjoj "Tito-Naser-Nehru" eri nesvrstanosti već samo o činjenici da pojedine zemlje još uvijek nisu blisko vezane uz jednu ili drugu geopolitičku silu. Makedonija je jedna od tih zemalja i to ne svojom voljom - da se pitalo makedonske političare, bilo one na vlasti ili one u opoziciji, Makedonija bi već davno bila punopravna članica "povlaštenog" Zapadnog kluba, odnosa Europske Unije i NATO pakta.
No, na to pristupanje u klub uvijek s oprezom gledaju susjedi pa je tako Makedonija zakočena od strane Grčke koja s njom prvo želi u potpunosti riješiti povijesne sporove prije nego joj odobri ulazak u EU i NATO. To traje već poprilično dugo i kada bismo govorili o hipotetskoj situaciji mogli bismo reći da će možda prije Grčka izaći iz tog kluba nego što će Makedonija ući, ali to je već jedna druga priča.
Nema puno modernih "nesvrstanih" (ili bolje rečeno "neuvezanih") zemalja kao što je Makedonija, barem ne na tlu Europe. Pojedine zemlje bivše SFRJ su izabrale stranu, kao što su Slovenija i Hrvatska koje su članice euroatlantskog kluba i to ih, možda, danas čini sigurnijima. To ne znači da je članstvom u tom klubu nužno nešto pozitivno - i Hrvatska i Slovenija danas žive lošije nego dok su bile "nesvrstane", ali su eventualno sigurnije od toga da im se geopolitika ne počne lomiti preko njihovih leđa.
Ta percepcija sigurnosti (ipak je riječ samo o percepciji, u današnjem svijetu ništa nije nužno sigurno) ima i svoju cijenu. Autonomija se pritom posve ili gotovo posve gubi. Nacionalni interesi više ne postoje, postoje samo direktive o interesima, ali vanjskih sila. Primjerice, početkom ove godine u Moskvi se održao Rusko-hrvatski gospodarski forum, dobra prilika za hrvatske gospodarstvenike, ali geopolitički pravi "grijeh" - uskoro je stiglo upozorenje, iz pravca američke ambasade, da Hrvatska, kao članica NATO pakta, "mora znati kako se ponašati" - te riječi je posebno naglasio i lider oporbe.
Drže li Makedonci do svoje autonomije ili im je svejedno (jer ponekad izgleda da je većini Hrvata i Slovenaca svejedno)? A ako im i nije svejedno, što mogu učiniti? Makedonski premijer Gruevski i lider opozicije Zajev sinoć su održali maratonske pregovore u Francuskoj pod pokroviteljstvom EU parlamenta. Zaključili su kako se njihove međusobne politike razliku, ali su po pitanju vanjske politike, odnosno pristupanja EU-u i NATO paktu, u potpunom konsenzusu.
Što to znači? Znači da oni stanovnici Makedonije koji istinski vjeruju da je nesvrstanost, ali ona prava, ne ova koja se Makedoniji desila zbog sporova sa susjedima, nešto važno, ne moraju ni izlaziti na ulice jer niti Gruevski niti Zajev im takvu opciju neće ponuditi.
Zašto onda Makedonija svejedno postaje poprište geopolitičkog sukoba između SAD-a i Rusije kada su obje strane političkog kompasa zagovornici euroatlantskih integracija? Jesu, obje, ali možda ne u istoj mjeri. Sve je u finesama. Pogledajmo Mađarsku - tamošnja vlast nipošto ni ne razmišlja da izađe iz EU-a ili NATO pakta, ali u isto vrijeme želi dobre ekonomske odnose s Rusijom, kako i ne bi? Pa to na kraju krajeva i jest nekakva značajka navodno slobodnog tržišta u kojem svi živimo, zar ne?
Mađarska je stoga odličan primjer zemlje koja se, rekli bi američki dužnosnici koji budno prate situaciju u Europi, "ne zna ponašati" kao članica Zapadnog kluba. Očito se "znaju ponašati" samo one koje provode anti-rusku politiku u svim aspektima, kao pojedine zemlje Baltika, dok su druge instant sumnjive, potencijalno opasne.
Taj ne toliko značajan Rusko-hrvatski gospodarski forum održan u veljači ove godine u Moskvi izazvao je toliko burne reakcije, a one su dokaz - dokaz da se više neće tolerirati nikakvi fragmenti neutralnosti već samo poslušnost i neupitna lojalnost.
Makedonski premijer Nikola Gruevski želi u EU i NATO, ali želi se u tom klubu osjećati kao mađarski premijer Viktor Orban, a ne kao hrvatski premijer Zoran Milanović. Kao takav Gruevski bi prije par godina bio "potencijalno problematičan", a danas je, pošto je geopolitički sukob između Rusije i SAD-a kudikamo veći, "veliki problem".
Gruevski je odbio navijati za uvođenje sankcija Rusiji, čak je počeo govoriti kako to nije dobra ideja, a usto je blagoslovio i ruski projekt od ogromne važnosti - plinovod Turski tok koji bi preko Turske, Grčke, a vjerojatno i Makedonije, trebao dovoditi ruski plin u Europu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
