Američki plan napada na Siriju je - nećemo reći "pred raspadom", ali možemo se složiti da je - u poteškoćama. Obama je istaknuo da želi napasti Siriju i "kazniti Assadov režim". Nakon te izjave sve rasprave o tome tko je zapravo upotrijebio kemijsko oružje protiv civila u okolici Damaska padaju u vodu. Jučerašnjim govorom Obama je odlučio da se o toj temi više neće raspravljati te je istaknuo dodatne "razloge" zašto treba Siriju napasti, uključujući i onaj da SAD tim napadom mora dokazati i obraniti svoj kredibilitet pred ostatkom svijeta.
Činjenica stoji da je Obama mogao napasti Siriju bez odobrenja Kongresa, no postoji više razloga zbog kojih to nije učinio. Kao prvo tu je veliko protivljenje američke javnosti koja ne želi nikakvu vojnu intervenciju protiv Sirije. Postoji realna opasnost po Obaminu administraciju da bi ishitreni napad na Siriju mogao rezultirati masovnim anti-ratnim prosvjedima koji bi, a u tome leži najveća zabrinutost, mogli poslužiti kao katalizator za znatno šire nezadovoljstvo građana SAD-a.
Naime, postotak kojime američki narod odbija intervenciju u Siriji je zaista ogroman. Anketa Reuters/Ipsos pokazala je kako samo 9% stanovnika podržava vojnu intervenciju. To je toliko mali postotak da mu zaista moramo posvetiti veću pažnju. Taj postotak jasnije no išta drugo pokazuje svu nemoć današnjih korporativnih medija čiju je stvarnu ulogu američki narod očito "pročitao". Prisjetimo se samo na trenutak izvještavanja od početka sirijske krize do danas. Sva odgovornost za izbijanje sukoba svaljena je na "Assadovu diktaturu", mjesecima se govorilo o mirnim pro-demokratskim prosvjedima, dok su u napadima snajperista ginuli sirijski policajci i pripadnici snaga sigurnosti, drugim riječima, kada je oružani sukob na terenu već odavno započeo.
Tek nedavno počelo se otvorenije pisati o prisustvu Al-Qaede na terenu u Siriji. Tek sada kada se ta činjenica više nikako ne može ignorirati s obzirom da su strane radikalne organizacije već postale glavna oružana sila u borbi protiv sirijske vojske. Prve informacije o ulasku terorističkih brigada u Siriju pojavile su se još sredinom 2011., a Zapadni mediji počeli su izvještavati o toj činjenici sredinom 2013. Dakle, pune dvije godine se nastojalo zataškati te podatke. Ponajviše zbog vlastite javnosti. Naime, stanovnici SAD-a možda jesu "bombardirani" medijskom propagandom više no ijedan drugi narod na svijetu, ali nisu toliko odvojeni od elementarnog razuma da bi navijali za direktno i indirektno pomaganje terorističkoj organizaciji s kojom su plašeni jedno cijelo desetljeće.
Za stanovnike SAD-a pojam "Al-Qaeda" nije samo sinonim za teroristički napad na New York 2001. već i za temeljne negativne transformacije kroz koje je prošlo, i još uvijek prolazi, njihovo društvo. Sva intruzija po pitanju privatnosti, bujanje špijunskog sektora, ustanak policijske države, sve se ovo u konačnici od strane vladajućih svodi na "želimo vas zaštiti od Al-Qaede".
Od 2001. do danas Al-Qaeda postala je najveća američka "babaroga" kojom se stanovnike plaši poput male djece te se od njih zauzvrat traži da predaju sve osobne podatke o sebi. Ovaj proces provodi se s jasnom agendom, nastoji se dugoročno osigurati eliminacija svakog, pa i onog u začecima, anti-vladinog otpora unutar zemlje. Gigantskim nadzorom vlastitog stanovništva, u čiju se svrhu godišnje izdvajuju deseci milijarda USD, američka vladajuća klasa može poprilično dobro kontrolirati potlačene klase i promptno reagirati na svaki oblik otpora protiv vladajućeg sistema. To su već stvari za neku drugu temu, no istaknuti ćemo u ovom kontekstu još samo ovo - američka Vlada ima pod nadzorom organizirani otpor i do njega u današnjem SAD-u teško može doći, ali su relativno bespomoćni protiv spontanog narodnog gnjeva.
Upravo po tom pitanju vraćamo se na aktualnu temu sirijskog sukoba. Odobrenje za rat od 9% je strašno malo. A postotak odobrenja za američku Vladu je izuzetno bitan. Premali postotak odobrenja sa sobom povlači razne rizike, uključujući i gore navedenu moguću spontanu anti-ratnu pobunu koja može eskalirati u anti-vladinu pobunu. Još 80-ih godina istaknuti autor i analitičar Noam Chomsky objavio je svoju kultnu knjigu pod naslovom: "Stvaranje odobrenja: Politička ekonomija mas-medija".
U toj knjizi Chomsky izvršava analizu medija ističući kako su mediji SAD-a "efikasne i moćne ideološke institucije koje prenose pro-sistemsku propagandu oslanjajući se na tržišne snage, unutarnje pretpostavke i samocenzuru bez velike prisile".
U knjizi se također opisuje tzv. "propagandni model", tj. načini na koje mediji manipuliraju masama stvarajući potporu i prihvaćanje masa za ekonomske, socijalne i političke odredbe. Oglašivačka industrija, vlasnička struktura i direktno uplitanje Vlade stvara propagandni model koji služi, kako Chomsky ističe, "nedemokratskim snagama".
Od prvog izdanja spomenute knjige (1988.) do danas, konkretni propagandni model je napredovao u svim sferama, vodeći žestoku, ponekad prikrivenu, ponekad otvorenu, borbu protiv razuma. I dok medijski imperij buja i kontinuirano se monopolizira, razum pronalazi načine kako opstati. Na koje sve načine opstaje, to je enigma koju ne mogu dokučiti ni najbolji propagandisti, no činjenica je da razum u američkom društvu ipak opstaje i ne može ga se ugasiti. Obamina najava rata uzbunila je Amerikance i oni su jasno odgovorili što misle o novom ratu. To je dokaz kako je kolektivna svijet u Americi visoka, možda ne toliko visoka da bi uvidjela svu nepravdu klasnog sistema koji je neodrživ, ali je itekako dovoljno visoka da shvaća kako se ratu treba oduprijeti.
Obama zajedno sa suradnicima kreće u "zavođenje" zastupnika u Kongresu, no pitanje je hoće li Obamin šarm ovog puta uspjeti. Kongres mu do sada nije bio pretjerano naklonjen. Obama se jučer hvalio kako je ova njegova odluka, da za odobrenja rata traži blagoslov Kongresa, dokaz američke demokracije. Nije, ovo je dokaz američkih imperijalističkih tendencija i neodustajanje od rata. Pravi "dokaz" demokracije u ovoj situaciji bi bilo raspisivanje nacionalnog referenduma, uz objektivnu debatu s pro i anti stajalištima po pitanju rata. Ako Obama može podići 9% na 51%, neka onda krene u rat i poziva se na "demokraciju", jer ovo je obična travestija.
No, Obama zna da ne može to izvesti, čak ni morbidnim kontinuiranim referiranjem na mrtvu djecu u okolici Damaska, čak ni s tim pristupom, koji je ranije često imao učinka kod naroda, više ne uspijeva. Propagandni model" kojeg je 1988. identificirao Noam Chomsky danas je u dubokoj krizi. Što je činiti imperijalizmu koji više svoje agresije ne može prodati vlastitom narodu, pa čak ni uz pomoć - budimo realni - najboljeg "prodavača" koji je sjedio u Bijeloj Kući već dugi niz godina. Da je kojim slučajem danas na vlasti George W. Bush postotak možda ne bi bio 9% nego 0,9%.
Dok je narod, na prijevaru, odobravao ratove, i iluzija predstavničke demokracije je imala smisla. Što će se dogoditi nakon što narod od argumenta postane problem i kočnica? Što će biti s iluzijama demokracije? Nećemo prejudicirati, nadajmo se kako postoji dovoljno političkog kapaciteta u SAD-u koji može uzmaknuti s te litice, no povijesno gledano u tim trenucima demokracija se uvijek tranformirala u fašizam.
Ako Obama napadne Siriju uz pomoć Kongresa, tj. ako mu Kongres da odobrenje, to će opet biti kontra volje naroda. "Vi ste birali zastupnike, a oni su birali rat" biti će centralni argument u tom slučaju, no hoće li se američki narod zadovoljiti s ovakvim pojašnjenjem?
Nemojmo zaboraviti kako su Amerikanci, u čemu svakako utjecaja ima i sistematsko konzumiranje Hollywoodske produkcije, nepopravljivi optimisti. "Nikad se ne predaj" mentalitet usađen je duboko u samu srž američke kulture - i s razlogom. Radnik koji uvijek čeka "bolje dane" je poprilično produktivan radnik. Štoviše, "američki udarnik" odgojen je na tim frazama i zbog toga je njime lako manipulirati. Upravo na tim idejama Obama je ostvario svoju veliku pobjedu 2008. Američki narod zaista je vjerovao kako će biranjem ovog čovjeka - prije svega - zaustaviti ratove diljem svijeta jer on im je na kraju krajeva to eksplicitno i obećao, a kako ne bi slučajno posumnjali u njegovom prekaljeni pacifizam, aktivirala se i komisija za dodjelu Nobelove nagrade.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
