Nova američka vojna doktrina, "Održavanje globalnog vodstva: Prioriteti obrane 21. stoljeća" službeno objavljena početkom ove godine, nedvojbeno pokazuje da se američki fokus pomiče prema Kini i regiji Azija-Pacifik.
Od vremena Vijetnamskog rata američka vojska nije bila izravno uključena u rat većih razmjera u ovoj regiji, iako je u njoj permanentno prisutna. Jačanje kineske pomorske moći ključan je razlog za američku zabrinutost. Razlozi za jačanje Kine na moru su mnogobrojni, od potrebe da nadziru rute kojima prolazi nafta za kinesko tržište, pa do potrebe da nadziru rute kojima prolazi izvoz kineske robe prema drugim tržištima.
Povijest nas uči da narodi koji su utvrdili kontrolu nad glavnim pomorskim pravcima, time osiguravaju najpovoljniji položaj u pogledu gospodarskog razvoja. U ovom trenutku kineske pomorske snage su inferiorne američkoj mornarici, te ne mogu učinkovito zaštiti svoje ključne plovne putove, što ugrožava sigurnost kineskog gospodarstva. Pošto ne postoji cjevovodna infrastruktura koja bi kopnenim putem povezivala države Perzijskog zaljeva sa Kinom, Kina je prisiljena energente uvažati uglavnom pomorskim putovima koje nadziru Sjedinjene Američke Države. Jačanje kineske pomorske moći, stoga znači jačanje kineske nezavisnosti u odnosu na SAD.
Čim od Kine krenemo prema Pacifiku, nailazimo na trans-pacifičke satelite Sjedinjenih Američkih Država - Japan, Južnu Koreju, Tajvan, Filipine. Spomenute države bit će ključna područja budućeg vala američke militarizacije. Spomenuta američka vojna doktrina identificira Kinu kao neprijatelja s kojim će se Sjedinjene Američke Države morati suočiti. Zaključuje se da pojava Kine kao regionalne sile može utjecati na američkog gospodarstvo i sigurnost na različite načine. Tijekom ove godine dogodila su se dva veća nesporazuma oko spornih otočja na koja Kina polaže prava:
1. Otočja u Južnom kineskom moru
Južno kinesko more drugi je najprometniji pomorski koridor na svijetu, ono je grlo svjetske pomorske rute i središte pomorske Euroazije. Kroz Malajski tjesnac, preko Južnog kineskog mora, preveze se šest puta više nafte nego što prolazi kroz Sueski kanal i sedamnaest puta više nafte nego što prolazi kroz Panamski kanal. Otprilike dvije trećine energetske opskrbe Južne Koreje prolazi tim putem, gotovo 60% japanskih i tajvanskih potreba, dok u Kinu kroz Južno kinesko more stiže oko 80% njezinog uvoza sirove nafte. Osim toga, Južno kinesko more ima dokazane rezerve nafte od oko 7 milijardi barela i procijenjenih 900 trilijuna kubičnih metara prirodnog plina. Dakle, istovremeno je riječ o ključnom svjetskom pomorskom putu i o zanimljivom energetskom nalazištu.
slika: news.bbcimg.co.uk
Na otočja u Južnom kineskom moru, među kojima su najpoznatija Spratly i Paracelus (vidi sliku), prava polažu: Kina, Brunej, Malezija, Filipini, Tajvan i Vijetnam. Kinu, koja tvrdi da 90% Južnog kineskog mora pripada njoj, optuživalo se da želi oteti energetske resurse ostalim državama, koje imaju vlastito viđenje teritorijalnog razgraničenja. No, Kina je nekoliko puta predložila zajedničko istraživanje i kooperaciju drugim državama, čime daje do znanja da joj u prvom planu nisu energetski resursi koji tamo leže, već zauzimanje pozicija koje bi u budućnosti mogle omogućiti nadzor nad ovim vrlo važnim pomorskih koridorom. Korak u tom pravcu jest i osnivanje vojnog garnizona Sansha (Paracelus), kao i postavljanje raketnih brigada na kineskom kopnu, koje su naoružane protu-brodskim balističkim raketama Dong-Feng 21D, jedinim oružjem na svijetu koje s velike udaljenosti tj. s kopna, može ugroziti neprijateljski nosač zrakoplova. Sve ovo upućuje da Kina želi preuzeti dominaciju nad Južnim kineskim morem, da u slučaju neke izvanredne situacije tamo može efektivno reagirati. Kina ne može ugroziti američku pomorsku dominaciju na otvorenom oceanu, ali ovakvim razvojem bi je mogla ugroziti u rubnim morima. Kada bi se ušlo u razvoj naftnih i plinskih polja zajedno sa drugim državama, onda bi kineska ratna mornarica imala puno opravdanje za svoju veću prisutnost, te postavljanje drugih protubrodskih i protuzračnih sustava u prostoru Južnog kineskog mora. Za očekivati je da će Sjedinjene Američke Države pokušavati okrenuti okolne države kontra Kine, ili stvoriti anti-kineski blok koristeći regionalne organizacije tipa ASEAN. No, čak i Americi bliski Filipini razmatraju zajedničku suradnju s Kinom na istraživanju i razvijanju naftnih i plinskih polja.
2. Otočje Senkaku (Diaoyu) - Istočno kinesko more
Na ovo sporno otočje prava polažu Kina, Tajvan i Japan. Iako se radi o području bogatom ribom, te se spominju i plinska nalazišta, otočje Senkaku kao i cijelo Istočno kinesko more ima veliku stratešku važnost jer je to također ključna plovidbena ruta. Od usvajanja programa nacionalne obrane 1976. godine, zaštita ove pomorske rute je primarna zadaća japanskih pomorskih snaga. Dugogodišnji napori Kine da formira strateško partnerstvo s Japanom nisu urodili plodom, pošto je Japan i dalje usko povezan sa Sjedinjenim Američkim Državama. Kina, isključivo kao ekonomska supersila, ne uspijeva nagnati pro-američke satelite u regiji, da počnu voditi nezavisniju vanjsku politiku, a Sjedinjene Američke Države koriste te zemlje u okruživanju i sputavanju Kine. I u ovom slučaju, kao i u slučaju Južnog kineskog mora, očito je da Kina ne prihvaća američki strateški primat kao prirodan ili poželjan, te da će ga u budućnosti pokušati izazvati. Zabijanje kineskih zastavica po otocima predstavlja samo odskočnu dasku, tj. prvi korak u tom poduhvatu. Dovoljno je pogledati kartu, da se vidi koliku stratešku važnost ima ovo otočje. Ono se nalazi u neposrednoj blizini Tajvana koji je ugaoni kamen trenutne geopolitičke konfiguracije u regiji. Tajvan dijeli kineska mora na istočno i južno, te razdvaja Kinu od Pacifika. Svrstavanje Tajvana uz Sjedinjene Američke Države, drži Kinu zatvorenu u kutiji, te onemogućava širenje kineskog utjecaja na Pacifik. Svrstavanje Tajvana uz Kinu to u potpunosti mijenja, Kina tada izlazi iz kutije, te je u mogućnosti projektirati svoju vojnu moć na Pacifiku.
Kineski potezi u Južnom i Istočnom kineskom moru pokazuju da je Kina živa. Ona je godinama bila impotentna, pasivna po ovom pitanju, te je svoju moć izgrađivala u drugim sferama. Posljednji potezi definitivno pokazuju da je tome došao kraj. U svim ovim nesporazumima oko otoka, nije spor između Kine i Filipina, Kine i Tajvana ili Kine i Japana; već je spor između Kine kao vodeće azijske sile i američke hegemonije koja preplavljuje regiju Azija-Pacifik. Trenutno još nema dovoljno razloga da se pro-američke države u regiji počnu okretati od Sjedinjenih Američkih Država i da tada shodno zdravom razumu prave strateško partnerstvo - u pravom smislu riječi - sa susjednom Kinom. No jačanje Kine, kao i njezina težnja da postane partner spomenutim državama, otvaraju mogućnost budućeg raspada američke trans-pacifičke hegemonije u ovoj regiji, te stvaranje prirodne regije Azija-Pacifik bez američkog utjecaja. To je i jedino objašnjenje nove američke vojne doktrine koja skreće fokus s kopnene borbe protiv pobunjenika u Afganistanu, na pomorsku krizu u Pacifiku, koja je u Washingtonu detektirana kao prva prijetnja njihovim interesima. Sukladno tome, Sjedinjene Američke Države će razmjestiti 60% svojih pomorskih snaga u regiji. Krenut će s izgradnjom novih vojnih kapaciteta na nuklearnom, konvencionalnom (zračna i pomorska moć), proturaketnom i kibernetskom polju. Istovremeno će razvijati novi zračno-pomorski borbeni koncept, kao novu operativnu doktrinu za američko suprotstavljanje budućim kineskim naporima.
Bilješke:
http://www.globalresearch.ca/china-losing-patience-with-japan-over-east-china-sea-dispute/5304456
http://www.4thmedia.org/2012/10/17/a-japanese-ex-diplomat-accues-the-sino-japanese-rift-part-of-us-agenda-the-truth-behind-post-war-history/
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
