Mnoge ankete predviđaju kako će stranke krajnje desnice ostvariti velike napretke u vrijeme idućih europskih izbora. Značajno je primijetiti kako ovaj "trend" nije vezan samo uz jednu ili dvije države, već se javlja gotovo u cijeloj Europi. To ne može biti slučajnost te stoga možemo doći do samo dva moguća zaključka: ili je krajnja desnica pan-europski vrhunski organizirana ili su se u Europi dogodile stvari koje su simultano ojačale njen položaj u gotovo svim državama. Odgovor je, naravno, teorija pod rednim brojem dva.
Jačanje krajnje desnice otkriva svu nesposobnost i neučinkovitost socijal-demokracije koja obično, gotovo po ključu, prethodi jačanju krajnje desnice. Zapravo, ovo je pogrešna uporaba riječi - ne možemo konstatirati kako je socijal-demokracija "nesposobna" ili "neučinkovita", nije, ona je itekako sposobna u svojem radu te upravo zato i svjedočimo ili reinkarnaciji ili bujanju krajnje desnice.
Pro-kapitalistička socijal-demokracija dolazi na scenu uvijek kao lažni spasitelj te za vrijeme svoje vladavine pojačava antagonizme, eksploataciju i tenzije u društvu. Njena uloga je izuzetno perfidna jer svojim nastupom nanosi niz udaraca radničkoj klasi - u prvom redu radnike drži paraliziranima, dok s druge strane - predstavljajući se kao "lijeva" opcija - neminovno društvo okreće u jednom "alternativnom" pravcu, krajnjoj desnici.
U tom procesu događa se, mogli bismo to tako nazvati, razvoj neke vrste "ograničene kolektivne svijesti" u kojoj široke narodne mase počinju uviđati kako su razlike između socijal-demokratskog lijevog centra i konzervativnog desnog centra - gotovo nikakve. Taj zaključak je i više nego točan jer politika i ekonomija stranaka centra se zaista ne razlikuje, razlikuju se eventualno u tome da socijal-demokracija često vrši još i veći napad na radničku klasu jer očekuje da može i smije, dok se konzervativci pribojavaju masovnih prosvjeda koji često buknu upravo dok su oni na vlasti.
Zapravo, to je proces kojim socijal-demokrati i dolaze na vlast - nakon vala nezadovoljstva zbog korupcije i nepotizma, "vrline" u kojima konzervativna srednja struja gotovo svugdje prednjači, "štafetu" preuzimaju socijal-demokrati koji možda neće biti drski i bahati u svojoj krađi, ali će prouzročiti možda još i veću štetu. Na kraju bilance, obje struje nanijeti će više-manje istu količinu štete.
U vremenima relativne ekonomske stabilnosti (prava ekonomska stabilnost u kapitalizmu ne postoji, govorimo samo o relativnoj stabilnosti tzv. srednje klase) biračko tijelo će na temelju zamora okrenuti se desnom centru, ili ako je na vlasti desni centar, lijevom centru, jer su njihov sitan populizam i prazne parole često dovoljne za provedbu ovih minornih zaokreta. Problem nastaje u vremenima znatne ekonomske nestabilnosti, a u njima se itekako nalazimo. Kao što je u stabilna vremena "preriskantno" koketirati s krajnjom desnicom (ili ljevicom), u teška vremena davanje povjerenja u ruke centra nameće se kao opasni nastavak aktualnog tragičnog stanja - naime, to je spontani način na koji jedno društvo neminovno počinje promišljati.
Krajnja desnica u ovim trenucima već ima svoju publika koja je željna poslušati "argumente" iz njihovog tabora, ta publika se sada već okuplja pred njihovim vratima, što u neka stabilnija vremena ne bi bilo moguće. Da ne bismo "diskriminirali" politički kompas - ista stvar se događa i na lijevom frontu, mnogi će osluhnuti što krajnja ljevica misli o svemu ovome. No, kada je riječ o krajnjoj ljevici - dakle, govorimo o militantnom anti-kapitalizmu, revolucionarnom Marksizmu-Lenjinizmu, anarhizmu i drugim sličnim tendencijama - ona ili jednostavno ne postoji, ili je zaokupljena svojim unutarnjim teoretskim dijalozima (monolozima), ili jednostavno nema adekvatnih sredstva da se eksponira.
Prije nego nastavimo moramo se zadržati i na problematici "sredstava" - krajnja ljevica ih danas u Europi očito nema, a bez konkretnih sredstava ne može učiniti gotovo ništa, naročito danas kada se do širokih masa još uvijek primarno dolazi putem glasnih poruka, tj. medija. S druge strane kompasa, krajnja desnica treba samo pružiti ruku i njoj se nude brojne interesne skupine - od konzervativnih udruga, stranaka desnog centra koje žele spasiti svoj položaj oslanjajući se na radikalno krilo, vjerskih institucija i - što je daleko najvažnije - ugroženih kapitalista.
Kapitalistička klasa, za koju je politički kompas samo "igračka", svjesna je kako će joj krajnja desnica produžiti rok trajanja ukoliko dođe do ozbiljnih socijalnih previranja. No, u mnogim zemljama današnje Europe imamo specifičnu situaciju u kojoj desnica ne hrli ka trijumfu zahvaljujući polarizaciji u društvu, već primarno zbog potpunog izostanka svog, nazovimo to tako, "prirodnog neprijatelja".
Razloga je više, a "krajnja" ljevica proizvela je mnoge sama za sebe. Pad Berlinskog zida je, izgleda, toliko dobro "ošamutio" ljevicu da ona jednostavno više ne može pronaći sebe, izoštriti fokus i adaptirati se na moderna vremena. Radničku klasu, koja je danas na rubu, nije gotovo nimalo briga za beskrajne debate o tome koje su zasluge, a koji propusti jednog Staljina, Lenjina, Tita, Hoxhe, pa u konačnici i Marxa i Engelsa. Teško je dati odgovor na pitanje da li je moguće da ljevica toga nije svjesna ili ipak je, ali se svojim unutarnjim debatama podsvjesno nastoji distancirati od "okrutnog" svijeta u kojem mnogi preferiraju materijalizam, potrošnju i privatno vlasništvo (plus: gomilanje istog)?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
