Nakon dugog procesa tranzicije vodstva, za novog premijera izabran je Li Keqiang, za predsjednika Xi Jinping. Novo kinesko vodstvo sada se suočava s brojnim izazovima među kojima su ekonomija koja već sada pokazuje znakove usporavanja nakon dugogodišnjeg rasta, korupcija, pozicioniranje u domeni vanjske politike, ali i ekološki problemi.
U isto vrijeme Kina postaje sve snažniji akter na međunarodnoj sceni, igra važnu ulogu na prostoru Afrike, povećava vlastitu vojnu snagu i ima važnu ulogu kada je riječ o aktualnim geopolitičkim žarištima kao što je konflikt u Siriji.
Kineski ekonomski model je specifičan i mnogi će reći kako je u mnogočemu sam sebi kontradiktoran. Na vlasti je Komunistička Partija, no za moderno društvo u Kini ne bi se moglo reći da se "kreće ka socijalizmu", već prije prema sve otvorenjem kapitalističkom tržištu. Neki na ove činjenice ne gledaju negativno, već ističu kako je "kombinacija" jednopartijske vlasti i tržišne ekonomije pun pogodak. Ovisi iz koje perspektive promatramo stvari zaista - ekonomske brojke svakako su impresivne, no pitanje je kako će se sve skupa odraziti na kinesko društvo.
Jedan od ključnih argumenata kineske, ondašnje socijalističke, ekonomije bilo je obećanje radnog mjesta svakoj osobi koja je sposobna raditi. No, taj stav se mijenja već preko 3 desetljeća.
Nezavisna ispitivanja ističu kako nezaposlenost u Kini danas iznosi 8.05%, što je gotovo duplo od brojke s kojom u javnost izlaze vlasti - 4.1%.
Kina je danas druga najveća ekonomija svijeta, odmah iza SAD-a. Kina je također i najbrže rastuća ekonomija na svijetu, stope rasta protekla 3 desetljeća iznosile su oko 10%. Nadalje, Kina je najveći svjetski izvoznik i drugi najveći uvoznik na svijetu. Stoga, gledali na Kinu kao uspjeh tržišne ekonomije ili je kritizirali zbog napuštanja socijalističkih ideala, jedna stvar je neupitna - radi se o izuzetno važnoj zemlji, ekonomskoj sili koja ima globalni utjecaj. Razlog više da se osvrnemo na novo vodstvo koje je upravo stupilo na funkciju.
Dolazak na vlast - kineski put
Prije nego detaljno pogledamo profile novog predsjednika i premijera, bilo bi dobro da razmotrimo proces dolaska na vlast u Kinu, jer se radi o poprilično specifičnom procesu.
Proces tranzicije vlasti je poprilično dugotrajan i kompleksan, a započinje Partijskim kongresom - koji je u ovom, 18. po redu, započeo 8. studenoga prošle godine u Pekingu.
Kao što i znamo, kineska vlast je jednostranački sistem kojime upravlja Kineska Komunistička Partija. Slično kao i u Rusiji, dvije najvžanije funkcije su predsjednik i premijer, s time da predsjednik - koji također nosi titulu "najvažniji vođa" - ima najvažniju funkciju u zemlji, dok premijer ima zadatak nadgledati što se događa iz dana u dan.
Nadalje, bitno je istaknuti kako danas kinesko vodstvo ima ograničeno vrijeme trajanja mandata. Mao Ce-tung, kineski revolucionarni vođa i državnik koji se smatra najvažnijom ličnošću u modernoj kineskoj povijesti, vladao je ukupno 41 godinu, do 1976. Za vrijeme vladavine Denga Xiaopinga (1978-1992), vlast predsjednika ograničena je na dva mandata po pet godina.
Svakih 5 godina Partija održava kongres na kojem se iznosi politička agenda do idućeg kongresa. Na aktualnom kongresu, uz izbor predsjednika i premijera, također su birani i predstavnici centralnog komiteta (371 član), politbiroa (25 članova) i glavnog odbora politbiroa (ranije 9 članova, 2012. godine smanjeno na 7 članova), drugim riječima - ovo su najmoćniji ljudi u kineskoj politici.
Glavni odbor Politbiroa, najmoćnije političko tijelo u KiniIzbor je tajnovit, što se sve točno događa u procesu biranja vodstva, nije poznato. No, poznato je kako se u vrh kineske vlasti ne dolazi "preko noći" - proces je dugotrajan i do vrhu stižu samo oni koji su se iskazali u prethodnim funkcijama, od rane mladosti nadalje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
