Izraelci, Turci, Egipćani, Jordanci, Iranci i Sirijci dolaze u Kremlj kako bi Vladimir Putin, osigurao njihove interese i riješio probleme. Nedavno je i saudijski kralj Salman bio u Moskvi te je postao prvi saudijski monarh koji je došao u rusku prijestolnicu. Do nedavno su mnogi bliskoistočni vođe išli u Washington kako bi tražili podršku jedne supersile, ali zadnjih godina to se promijenilo. Ruski angažman na Bliskom istoku promijenio je stvarnost i odnos snaga na terenu. Putin je uspio od Rusije ponovo učiniti važnog političkog čimbenika na turbulentnom i zapaljivom Levantu.
(Sovjetska) Rusija bila je važna sila na Bliskom istoku tijekom Hladnog rata kada je podržavala arapske države protiv Izraela, ali njen utjecao je naglo opao zajedno s krahom komunizma. Kad je SAD izvršio invazije Afganistana 2001. i Iraka 2003. Rusi nisu mogli učiniti puno više osim promatrati događaje sa strane. S godinama ruski utjecaj je počeo bivati sve jači, a ključna godina je 2013. Tada je Obamina administracija odlučila da neće napasti Assadovu Siriju. Dvije godine kasnije uslijedila je ruska oružana intervencija koja je temeljito promijenila stanje u Siriji i regiji. SAD je više od desetljeća pokušavao urediti naftom bogatu regiju ali to nije uspio zbog nepromišljenog i naivnog izvoza "demokracije", nedovoljne borbe protiv terorizma te opće zbunjenosti koja je pratila svaku administraciju od Georga W. Busha do Donalda Trumpa. Rusija je iskoristila priliku koju su joj pružili bezidejni Amerikanci. Rusi su popunili prazan vakuum. Ruski uzlet na Levantu dogodio se dok je američka javnost bila umorna ratovima na Bliskom istoku, a državna vlast se orijentirala prema Aziji.
U ekonomskom smislu, Rusija je u nepovoljnom položaju u odnosu na SAD jer Amerika ima 13 puta veći BDP od ruskog. No, to ne mora biti i nije presudno. Rusija ima svoje prednosti, a najveća je potpuna dominacija predsjednika Putina u ruskoj politici koji ima sigurnu vlast. On ne treba brinuti zbog Kongresa niti zbog izbora zato što ima veliku potporu u ruskoj Dumi kao uostalom i na svim izborima u zadnjih skoro dva desetljeća.
Bliski istok ima važno mjesto u općoj vanjskoj politici Kremlja. Regija se nalazi među ruskim prioritetima odmah iza Europe i Azije što je potvrđeno u konceptima ruskog MVP-a 2013. i 2016. Rusko državno rukovodstvo ponovo vidi svoju zemlju kao veliku svjetsku silu pa samim time ne može zaobilaziti Bliski istok zbog njegovog geostrateškog položaja odmah uz ruske granice, prirodnih bogatstava i tamošnje političke nestabilnosti. Također, regija je važna simbolički. Rusko povlačenje s Bliskog istoka krajem osamdesetih označilo je pad Sovjetskog Saveza, a ponova ruska pojava 2015. označila je povratak ruskog statusa supersile.
Premda su ruski ciljevi na Bliskom istoku geopolitički na treba zaboraviti ni njihovo značenje za domaću rusku upotrebu. Rusija je asertivna u regiji kako bi stabilizirala situaciju kod kuće. Ruska Federacija uključuje nekoliko većinskih muslimanskih republika od Čečenije i Dagestana na Sjevernom Kavkazu do Tatarstana i Baškortostana na Volgi. Muslimani čine 12% ukupne ruske populacije. Imigranti iz muslimanskih srednjoazijskih država broje se u milijunima a mnogi od njih su u Rusiji ilegalno. Tradicionalno nemuslimanske ruske regije od Urala do Dalekog istoka tako postaju sve "zelenije" zbog dolaska imigranata s Kavkaza i stranih radnika iz Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana. Radikalni militanti s Kavkaza vezivali su se s ISIL-om. Radikalna islamistička ideologija širi se Rusijom te terorizam od devedesetih do danas čini važnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti.
Rusija nema istinskih prijatelja ili strateških partnera u regiji (kao što je to slučaj Izraela s SAD-om) te se ruski odnosi s državama mogu nazvati transakcijski. Rusija ne stavlja uvjete poput demokracije ili ljudskih prava kako bi stvarala partnere i to joj pomaže. No uz iznimku Sirije i djelomice Irana, bliskoistočne države surađuju s Rusijom ne zato što moraju već zato što to žele.
Dobar primjer su Iran i Saudijska Arabija. Iako Iran i Rusija blisko surađuju u Siriji njihovi širi odnosi karakterizirani su nepovjerenjem, sumnjama i razlikama. Rusija je podržavala Saddamov Irak u ratu s Iranom te je Moskva podržavala međunarodne sankcije protiv Irana zbog nuklearnog programa. Iako su posljednjih godina rusko-iranski odnosi vrlo dobri ne treba govoriti o prijateljstvu već i transakcijskom odnosu. Slično je i sa Saudijskom Arabijom. Moskva i Rijad složili su se oko niže proizvodnje nafte u prosincu 2016. usprkos drukčijim pogledima po pitanju Sirije i Irana. Tijekom desetljeća saudijsko-ruski odnosi nisu bili dobri, tj. tijekom Hladnog rata čak nisu ni postojali. Ruski angažman u Afganistanu 1980-ih samo je pogoršao odnose jer je Rijad pomagao mudžahedine. Rusi su zabrinuti zbog saudijskog financiranja legalnih i ilegalnih muslimanskih organizacija koje djeluju i među ruskim muslimanima. Trenutno je glavna točka prijepora Sirija, ali rusko-saudijski odnosi nikada nisu bili življi i dinamičniji nego danas.
Dugo vremena ruski najpouzdaniji partner u regiji bila je Turska koja je to i danas usprkos periodu hladnih odnosa od kraja 2015. do sredine 2016. Premda razlike postoje u pogledima osobito po pitanju Kurda i Sirije, i sličnosti ih povezuju. Sve dok je Recep Erdogan na čelu Turske mogli bi se očekivati dobri međudržavni odnosi. Energija, trgovina, turizam i otpor politici SAD-a povezuju Turke i Ruse.
Tijekom prvog dijela Hladnog rata Egipat je bio glavni ruski partner u regiji. Veze su opet srdačne nakon što je general El-Sisi osvojio vlast 2014. Egipat nastavlja kupovati znatne količine ruskog oružja. Sirija je država s kojom Rusija ima izvrsne odnose još od pedesetih godina. Hafez al-Assad bio je odan saveznik Moskve u Hladnom ratu. I Bashar se pokazao ruskim prijateljem iako su odnosi bili manje bliski. Izbijanje rata 2011. čvrsto je povezalo Damask i Moskvu. Sirija predstavlja ruski vitalni nacionalni interes jer čini rusko uporište u regiji gdje se nalaze ruske vojne baze. No iznad toga, Sirija je geostrateški bitna jer je povezana s ruskim partnerima Iranom, Irakom, Kurdima i Egiptom. Tako se može zaokružiti ruska interesna zona od Kaspijskog jezera do Perzijskog zaljeva i Mediterana i Crvenog mora. Irak je dio te sfere. Tijekom Saddamovog doba dvije zemlje su bile važni partneri iako Rusi nisu ničim omeli američku intervenciju 2003. Kremlj danas nastoji prodavati oružje i potpisivati energetske i trgovinske sporazume sa šijitskom administracijom u Bagdadu.
Jedna petina izraelskog stanovništva sastoji se od ruskih govornika. Putin je proglašen za najvećeg proizraelski orijentiranog ruskog vođu. Rusi su odbacili antisemitizam i uveli pragmatizam u odnose. Iako se često ne slažu po pitanjima Hamasa i Hezbollaha, rusko-izraelski odnosi pogonjeni su otporom protiv terorizma. Otvaranje Izraelu najveća je promjena ruske politike u regiji koju je Putin osobno uveo.
Ruski transakcijski, neideološki, pragmatični pristup prema državama na Bliskom istoku nosi sa sobom i poteškoće. Rusija želi imati dobre odnose sa svima (eklatantni primjer populizma) i zbog toga dolazi do sudara interesa jer je npr. nemoguće imati izvrsne odnose i s Izraelom i Iranom istovremeno. Bliskoistočne države svjesne su ruskih interesa, ali one nastoje imati dobre odnose s Rusijom zato što na taj način traže alternativu Americi koja ne ispunjava njihove želje i potrebe. Npr. Kairo i Moskva potpisali su vojni ugovor vrijedan 3.5 milijardi USD nakon što je američka pomoć zaustavljena nakon svrgavanja predsjednika Mursija od vojske. Nakon toga u listopadu 2016. održane su zajedničke rusko-egipatske vojne vježbe. Zbog loših odnosa s Washingtonom bliskoistočne vlade povezuju se s Rusijom koja, iako želi pojačati svoj utjecaj i smanjiti američki, ne želi nužno preuzeti glavnu riječ u regiji jer to i dalje prepušta Amerikancima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
