Više mjeseci je trajala velika bitka za međunarodnu zračnu luku Donjeck, bila je to jedna od onih bitki u kojoj pobjednik zastavu podiže nad ruševinama. Prečesto se zadnjih godina ovakve scene dešavaju, od libijskog Sirta do sirijskog Homsa ili Qusaira.
Izgleda kako je sada, ponovno, na redu Europa. Dakako, ovdje govorimo o prostoru zračne luke, blještave nove zračne luke izgrađene za pokazivanje svijetu u vrijeme europskog nogometnog prvenstva 2012., koja sada leži u ruševinama. Je li utješna činjenica da nije riječ o sravnanom gradu već samo o terminalima i drugoj infrastrukturi zračnog prometa? Koliko dugo prije nego gradovi u Ukrajini počnu sličiti na ostatke zračne luke Donjeck?
Postoje načini kako okončati krizu, zapravo rat, u Ukrajini. Razni načini postoje još otkako je bivši predsjednik Janukovič pred EU liderima slegnuo ramenima za vrijeme summita u Vilnijusu gdje ih je obavijestio kako ipak ne bi, bar ne za sada, potpisivao EU trgovinski pakt.
Problem nikada nije bio nedostatak rješenja, samo kronični nedostatak volje kada je riječ o implementaciji istih. U takvoj situaciji dolazi do sve veće volje s obje strane da ulaze u što "sudbonosniji" sukob, nedostatak diplomacije i de-eskalacije jednostavno nalaže to kao jedini mogući ishod.
Što se uopće događa s mirovnom inicijativom? Ona je zapela negdje u rujnu prošle godine, negdje u hotelima centralnog Minska. Svi se pozivaju na Minsk, na točke sporazuma, na linije koje su ucrtane na karti, dok u stvarnosti, izgleda, obje strane nastoje preduhitriti drugu zadajući joj što bolniji, vojni, ne politički, udarac. Već sama pretpostavka jedne strane da druga planira učiniti to dovoljna je da i ona krene u izgradnju takve strategije.
Pa onda imamo nanovo osviještene, već zaboravljene, aktere poput zadnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova koji u suštini svim stranama poručuje: "Vi ste svi ludi, izazvati ćete svjetski rat!". Njegovim vapajima pridružiti će se i drugo krilo stare hladnoratovske, još uvijek vrlo lucidne, garde - recimo uvijek prisutni Henry Kissinger čije su poruke danas vrlo slične, pune upozorenja i strepnji. Kao da ova dva veterana poručuju svojim mlađim nadobudnim nasljednicima da stvari više nisu kao nekada, ili im se barem ne čini da je ovo kao nekada.
Njih se citira, ali i ne sluša. U sjeni spominjanja Minska (a spominje ga često i SAD koji nije niti sudjelovao u istome, čak su ga i kritizirali pred pokretanje) dolazi do sve veće vojne koncentracije na istoku Ukrajine. Upravo danas stiže vijest kako će SAD u proljeće poslati svoje vojne savjetnike u Ukrajinu, zapadnu dakako, gdje će trenirati pripadnike Ukrajinske Garde. Valjda će se rotirati s onim drugim instruktorima koji se upravo pripremaju na dolazak u Saudijsku Arabiju, Jordan i Katar gdje ih čeka sličan zadatak, treniranje militanata za rat u Siriji.
S druge strane postaje očito da pobunjenici na istoku Ukrajine bivaju vojno sve snažniji i snažniji. Moskva tvrdi kako su granicu prešli samo ruski "dobrovoljci", Kijev ih ne naziva tako, tvrde kako se radi o ruskoj vojsci, da ih ima već preko 9,000. Možda ih nema baš toliko (a možda ih ima?), ali da ih ima, ima. Rusija osjeća kako se Europa nada da više neće morati uvoditi nove sankcije protiv njih, da čak žele i ukinuti postojeće, a to će im dati veću volju da dodatno ojačaju pobunjeničku snagu.
Rusija i SAD u ovom trenutku vode dva "rata putem posrednika" (tzv. "proxy"), u Siriji i Ukrajini, a ostatak svijeta se može samo nadati da će im dvije pozornice, za sada, biti dovoljne.
No, vratimo se aktualnostima - zračna luka Donjeck u rukama je pobunjeničkih snaga s istoka Ukrajine. Ovo je bio najveći poraz za Kijev, možda čak i više simbolički nego strateški, ali podcjenjivati simboliku u ovakvom sukobu bilo bi krajnje neozbiljno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
