Implozija Federacije ljevice dogodila se upravo tamo, gdje se i očekivalo: na pitanju savezništava za izbore. To nikad razrješeno prokletstvo osudilo je vanparlamentarnu ljevicu na "entropiju": Bez kulturnog i političkog prekida, sa opsesijom izborima nećemo dospjeti nikamo.
Početkom mjeseca dvije najvažnije komponente Federacije ljevice Prc i PdCI (Partito della Rifondazione comunista-Partija ponovo osnovanih komunista i PdCI –Partito democratico Comunisti Italiani –Demokratska partija talijanskih Komunista) razdvojile su vlastite sudbine i tako osujetile eksperimenat zajedništva stvoren 2009 godine.
Motiv? Izborne koalicije. Rukovodioci PdCI kao Diliberto, Salvi i Patta su eksplicitno objelodanili vlastiti cilj, koji postoji već odavna, da se ujedinje sa Pd (Partito democratico – nekadašnji komunisti prije 1990.prim. prev.- za koje su iznenada otkrili da su socijaldemokrati!?), što bi dozvolilo povratak u Parlament dva ili tri predstavnika ljevice.
Paolo Ferrero – predsjednik Rifondazione comunista već odavna zaziva listu ljevice, alternativnu u odnosu na Partito democratico, sa daleko odlučnijim programom protiv "trojke" (MMF, Europske Centralne Banke i EU), koja bi bila u savezništvu s nekim drugim političkim snagama (kao što je Idv - Italia dei valori- Italija vrijednosti ili Alba- Zora- Alleanza beni comuni, Lavoro, Ambiente – Alijansa javnih dobara, rada i ambijenta). Paolu Ferreru je naime sasvim jasno, da bilo sa starim bilo s novim izbornim zakonom ne bi prešli propisani izborni prag za ulazak u Parlament.
Sa vrlo izdiferenciranim pozicijama unutar članstva samih tih partija radi se o dva različita načina, da se shvati i postigne potpuno isti cilj: ulazak u Parlament.
Upravo je u tome "prokletstvo" ostataka vanparlamentarne ljevice u Italiji, a to se prokletstvo povlači još od 2008 godine, kada je Bertinotti stvorio političku inovaciju, koju je nazvao Arcobaleno - Duga, a ta se "Duga" pretvorila u njegov labuđi pjev. Tako je, eto, rasuto maleno bogatstvo, koju je Rifondazione comunista uspjela sakupiti nakon raspada Komunistička partija Italije, blago koje je uništeno, jer su samljevene one snage ljevice, koje su sudjelovanje s Prodijem u njegovoj posljednjoj vladi (a ta je vlada pala zbog žene ministra Mastelle, a nipošto zbog problema penzija, rada, ili vojnih misija u inozemstvu, iako je u tom Parlamentu sjedilo 70 predstavnika ljevice).
Prvi put nakon Drugog svjetskog rata ljevica se našla izvan Parlamenta i postala je – ne po svojoj vlastitoj volji – vanparalamentarna ljevica.
A to nije bila jedina novost. I dok je pad Prodija ponovo vraćao u sedlo Berlusconija, u Italiji i u Europi pojavila se i počela žnjeti žrtve ekonomska kriza, ustvari latentna još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
I dok je kriza počela ujedati proleterske slojeve i malo pomalo proletarizirati srednje slojeve stanovništva, ljevica se našla izvan Parlamenta i njena je najveća briga postala kako da se u njega vrati, a ta se briga sistematski pokazivala važnijom od bilo kakvog promišljanja antagonističke uloge zaista klasne ljevice unutar krize kapitalističkog sistema.
Nigdje ne stoji zapisano, doista, da klasna pretpostavka i pretpostavka alternative vlasti može postojati samo i jedino ukoliko je predstavljena u Parlamentu. Prisutnost ljevice u institucijama može pomoći i može dati bočnu podršku, ali nikako ne može određivati društveni i politički konflikt. Naročito ne u trenutku u kojem reorganizacija kapitalizma ima za cilj nametnuti totalnu dominaciju kapitala nad radom, po cijenju izjedanja ili uklanjanja svih posredničkih tijela, koji su u proteklim decenijama osiguravali koncentraciju i predstavljanje izvjesnog dijela društva.
Ukoliko se ovakav scenarij već mogao iščitati u ratificiranju traktata i dogovora, koje je nametala Europska Unija, od 2010 nadalje (oni su doveli do izlaska sa scene Berlusconija) sa vladom Montija ove su namjere postale kristalno jasne i prokleto zle. Pravila, subjekti igre pa i samo polje političkog konflikta totalno su ispreturani i radikalno promijenjeni. Čak su i same izborne institucije (od Parlamenta do lokalnih autonomija) došle pod komesarsku vlast europskih oligarhija, koje su iznebuha donošenje svih izvršnih odluka postavile vertikalno, kako bi bili u stanju odgovarati na ritmove i konflikte nametnute globalnom kompeticijom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
