Izgleda kako je na pomolu velika pomirba u Perzijskom zaljevu, naime tijekom jučerašnjeg dana Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrain vratili su svoje ambasadore u Katar čime je okončano 8 mjeseci prijepora s Dohom zbog potpore Katara za pojedine islamističke skupine.
Odluka je objavljena tijekom jučerašnjeg dana nakon izvanredne sjednice Vijeća za Suradnju u Zaljevu (GCC) u Rijadu za vrijeme kojeg je očito spor riješen.
Podsjetimo, ovog ožujka desio se potez bez presedana kada su tri zemlje povukle svoje ambasadore iz Katara. Drastičan potez su učinili zbog podrške Katara za islamistički pokret Muslimansku Braću.
Članice GCC-aNaime, Saudijska Arabija i UAE vode Muslimansku Braću kao terorističku organizaciju. Nadalje, već duže vrijeme se smatra kako upravo Katar, zajedno s Turskom, koristi MB za širenje svoje politike i utjecaja diljem Bliskog istoka.
Ekspanziji utjecaja Muslimanske Braće naročito se protivi Saudijska Arabija koja brine kako bi upravo ovaj pokret mogao ugroziti opstanak njihovog režima. To je ujedno i razlog zašto je Rijad tako snažno podržao rušenje Mohameda Morsija, egipatskog predsjednika koji je dolazio iz redova Muslimanske Braće.
Što ovo pomirenje u Zaljevu znači za razvoj situacije u regiji? Imajući u vidu kako je riječ o zemljama koje svoje naftno bogatstvo koriste za utjecaj na druge zemlje, možda bi i bilo bolje da iste i nisu u idealnim međusobnim odnosima. Pomirba će stoga utjecati na niz zemalja, uključujući Egipat, Siriju, Irak i Jemen.
Očito je kako je ovdje riječ o porazu katarske vanjske politike jer Katar je taj koji će sada morati pristati na ustupke i prekinuti svoju izdašnu podršku za Muslimansku Braću. To je postalo jasno već prije nekoliko mjeseci kada je Katar "zamolio" visoke dužnosnike MB-a da napuste njihovu zemlju (vidi: Političke promjene na Bliskom istoku: katarske vlasti "zamolile" visoke dužnosnike Muslimanske Braće da napuste zemlju, Erdogan već poručio kako će ih primiti u Tursku). Taj razvoj situacije znači da će se MB sada vjerojatno povući kod svog zadnjeg saveznika, u Tursku, što će rezultirati još većim utjecajem na Ankaru, no Katar se vraća u okvire "Zaljevske" politike.
Tri godine je trebalo da se Katar "zaustavi", no izgleda kako je pritisak drugih centara bio dovoljno jak. Podsjetimo, Rijad i UAE već dugo vremena optužuju Katar za podršku Muslimanskoj Braći te ističu kako je katarska državno financirana globalna TV postaja, Al-Jazeera, zapravo neslužbeno glasilo Muslimanske Braće. Katar je svo ovo vrijeme odbacivao takve optužbe, no teško bi bilo osporiti da spomenuti kanal nije izrazito "pro-MB" orijentiran, počevši s rušenjem Hosnija Mubaraka u Egiptu 2011., događajima u Libiji te kasnije Siriji.
Katar je mala, izuzetno bogata, država s - bar do sada - ogromnim vanjskopolitičkim ambicijama. No, iste ambicije su se našle u direktnoj koliziji s aktualnim politikama u većini ostalih Zaljevskih monarhija, izuzev donekle neutralnog Kuvajta i uvijek krajnje neutralnog i diplomatski snažnog Omana (vidi: Priča o bliskoistočnoj zemlji iz koje ne stižu loše vijesti: Zašto je Oman oaza mira, tolerancije i diplomacije u regiji stalnih nestabilnosti i sukoba).
Za sada nema službenih izjava od strane katarskih vlasti, no diplomati iz Dohe ističu kako je Katar obećao UAE-u da Muslimanskoj Braći više neće biti dozvoljeno operirati iz njihove zemlje.
Dogovor dolazi neposredno pred godišnji summit GCC koji bi se trebao održati ove godine u Kataru pošto Katar trenutačno predsjeda organizacijom. No, pojedine zemlje iz Zaljeva zaprijetile su prebacivanjem lokacije summita na neko drugo mjesto u znak prosvjeda protiv podrške Katara za Islamiste. Sada kada su stvari "izglađene", summit će se vjerojatno održati u Kataru ovog prosinca.
Kako je Katar uspio u periodu koji je sada već za nama nametnuti svoju politiku regiji, i skoro uspjeti u implementaciji iste? Bez obzira na sav utjecaj i svo naftno bogatstvo Katara, ovaj emirat nije mogao djelovati sam i to je posve jasno. Stvari su se poklopile na način da je Katar dobio jednog snažnog, najsnažnijeg zapravo, saveznika - SAD.
SAD su godinama razmatrali strategije kako se riješiti pojedinih vlasti na Bliskom istoku, njima nepodobnih, a val političkih promjena pod kolektivnim nazivom "Arapsko Proljeće" SAD-u je odlično odgovarao u datom trenutku. Pad Mubaraka u Egiptu im se nije nužno uklapao u takve planove, ali ono što je proizašlo iz tog prevrata bilo je posve u skladu s već dugo godina pripremanim planovima.
U širim američkim geopolitičkim planovima tri su zemlje odabrane za "odstrel": Libija, Sirija i Iran. O povezanosti Irana i Sirije već je mnogo toga znano kao što je primjerice strategija da se u Iran "ulazi" preko Sirije. No, Libija je bila donekle drugačija priča. Libija pod vodstvom Muammara Gaddafija svakako je bila unikatan slučaj koji nije bio toliko vezan uz regionalne saveze.
Libija, smještena između dvije zemlje u kojima je također vladala "stara garda" - Egipat i Tunis - bila je relativno sigurna od velikih prevrata jer islamistički ustanak se nije mogao desiti tek tako, naročito ne dok je Kairo budno pazio upravo na takvu opasnost. No, kada su srušeni predsjednici Egipta (Hosni Mubarak) i Tunisa (Ben Ali), Libija se našla između dvije vatre i situacija je bila spremna za libijski islamistički ustanak.
Razlika je ipak postojala, Libija je imala posve dovoljnu kompaktnu simbiozu vojske i naroda u odbacivanju takve prijetnje. Drugim riječima, islamistički ustanak nije mogao sam od sebe proći u Libiji kao što je prošao - pod okriljem demokracije - u Egiptu i Tunisu. Upravo je Katar najglasnije podržavao ove ustanke, no, kako smo i rekli, sam ne bi bio u stanju učiniti mnogo da se na strani njihove regionalne agende nije uključio SAD.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
