Proteklih dvije godine regija Bliskog istoka bila je u znaku regionalne borbe između sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana. Nedavno održan sastanak na vrhu organizacije Islamske suradnje u Istanbulu pokazao je želju za nastankom tripartitne sunitske koalicije između Rijada, Ankare i Kaira, koja sa sobom nosi mnogobrojne poteškoće u regionalnim odnosima.
Naime, Turska je u potpunosti zahladila odnose s Egiptom, nakon rušenja vlade Muslimanskog bratstva, što poništava saudijsku ideju o ideološkom islamskom jedinstvu pod vodstvom kralja Salmana. To je dovelo do sve politiziranije atmosfere odnosa sunitskih i šijitskih muslimana u širem području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
U trenutku kada Sjedinjene Američke Države propituju pitanje odgovornosti saudijske države u napadima 11. rujna, kao i potpore ekstremističkih ideja i organizacija, sasvim neočekivano pojavila se uloga jedne države, koja stoji na izvoru rješenja panislamske ideje. Ta država je Sudan, a njezin ideolog je nedavno preminuli, vrlo karizmatični, Hasan Al Turabi.
Al Turabi bio je ideolog muslimanskog bratstva, iznenada preminuo u ožujku 2016. godine. Djelovao je u Sudanu, trećoj, najvećoj suverenoj državi u Africi, nakon Alžira i DR Kongo. Sudan se nalazi na geopolitički značajnim obalama Crvenog mora, što je povijesno vezivalo zemlju s arabijskim poluotokom. Ova lokacija vezala je Sudan za globalnu trgovinu europskih imperijalnih sila, posebice nakon završetka izgradnje Sueskog kanala, 1869. godine.
Jedna od najznačajnijih prednosti Sudana jest kontrola pomorskog prolaza prema Bab El Mandebu, tjesnacu koji povezuje Crveno more i Adenski zaljev. Bab El Mandeb bio je područje sraza britanskog, francuskog i talijanskog kolonijalnog carstva.
Sudan je stoga geopolitički i povijesno nerazdvojivo vezan s europskim i bliskoistočnim režimima, te njihovom borbom za kontrolu Nila, Crvenog mora, Egipta i šire regije. Britanski utjecaj odredio je segregaciju sjevernog arapskog i južnog crnačkog Sudana, stvarajući multikulturalno društvo. U njemu se tradicionalno islam širio putevima trgovaca, a ne osvajanjima, zbog čega je islam u Sudanu više sufijskog karaktera.
Kratki uspjeh borbe protiv britanske kolonijalne uprave u 19. st. nadahnuo je nade islamističkih filozofa i aktivista, koji su se htjeli riješiti Zapadu sklonih režima i osnovati islamističku vlast. Sudan je tako postao sjedištem islamističkih djelovanja i stjecište islamističkih ideologija. U kasnijem 19. st. rasla je islamistička filozofska publicistika, često pozivajući na panislamizam i iz sunitskog i šijitskog kuta.
U kasnom 19. st. iranski filozof Džamal Al-Din Asadabadi Al Afghani, već je uspio u oživljavanju islamizma među egipatskim sunitima, šireći poruku panislamizma među brojnim teoretičarima, od kojih se posebno isticao Sirijac Rašid Rida, koji je potom nadahnuo Hasana Al Banu, osnivača Muslimanskog bratstva.
Osnivanje MB-a u Egiptu 1928. godine, ključna je prekretnica u povijesti političkog islama. Upravo je Bratstvo negiralo razliku između sunita i šijita, te je stoga bilo ključno za razvoj islamističke misli u šijitskim krugovima. Tako su poseban utjecaj ostvarili Egipćanin Sajid Kutb i Pakistanac Maulana Mawdudi, koji su bili instrumentalni u formiranju borbenog klera što je dovelo do Islamske revolucije 1979.
Cjelokupna povijest te islamističke misli pokušala se realizirati na isti način u tzv. Arapskom proljeću 2011. godine, bez obzira na denominacijske razlike. Jasni dokazi upućuju da je šijitski, libanonski, Hezbolah, financiran sredstvima Iranske države i sunitske, palestinske, organizacije Hamas, koja je palestinski ogranak Islamskog bratstva.
Potpora Teherana Hamasu nije samo taktički korak stvaranja utjecaja među sunitskim Arapima, već i povezivanje s muslimanskim bratstvom u široj regiji. Istovremeno to je i štit umjerenog islamizma nasuprot ekstremističkih, terorističkih organizacija, kao što su Daeš i Al Kaida.
U vrijeme krajnje blokade Irana, Sudan je bio rijetka država, koja je pokušala ostvariti islamistički put izvan utjecaja Saudijske Arabije i njezinih partnera. U državnom udaru 1989. godine na vlast u Khartoumu, došao je sadašnji predsjednik Omar Al Bašir, koji je sastavio vladu Nacionalnog islamskog fronta [NIF] i zabranio sve ostale političke skupine. Njihov projekt bio je izgradnja islamističkog Sudana, a glavni ideolog bio je Hasan Al Turabi. On je bio ključan u potpori Baširu i izradi nedemokratskog ustava, u kojemu je predsjednički mandat doživotan, predsjednik ima pravo biranja nasljednika, kao i predsjednika parlamenta, a u redovima sudstva sjede sufijska bratstva.
Dok je dvojac Bašir-Turabi djelovao, Sudan je eksponirao arapsko jedinstvo, univerzalnost arapskog jezika, islam kao središte sudanskog političkog, gospodarskog i društvenog života.
Turabi je obrazovan u Londonu i Parizu, također dekan pravnog fakulteta u Khartoumu. Osnovao je NIF 1976. godine, te pokušao kao glavni državni tužitelj stvoriti put ka implementaciji islamskog zakona. U tome je pratio ideju Al Bane, u bliskoj suradnji sunita i šijita, u stvaranju panislamske vizije. Stoga je Turabi pretvorio Sudan u sjedište islamističke alternative.
Sudan je tako postao epicentar događaja koji će uzdrmati svijet u 21. stoljeću. Turabi je vjerovao da je islamska država dio islamskog sveobuhvatnog načina života, gdje nema razdjelnice između privatnog i javnog. Stoga je islam totalni sustav, iako je kasnije Turabi govorio da šerijat mora biti postavljen na federalnim osnovama, a ne kao zakon poganskih i kršćanskih naroda južnog Sudana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
