Što je to što ponajviše tišti modernog čovjeka? Dakako, ovo je duboko filozofsko pitanje o kojem se rasprave vode kroz sva vremena. No, kada ostavimo duboke teme po strani možemo zaključiti kako pojedince primarno muči nedostatak sredstva za trošenje i konzumaciju - ili prostijim rječnikom: muči ih "besparica".
O tome kako je živjeti u "besparici" jako dobro su naučili stanovnici Europe, naročito otkako je kontinent pogodila velika financijska kriza 2008. godine. Pogođeni su svi, ali posebno mladi ljudi čija je nezaposlenost u više zemalja Europe i dalje oko 50%.
Nadalje, efekte ovog stanja možda i najbolje osjećaju ljudi koji su u aktualan ekonomski model, tržišni, kapitalistički, ušli prije četvrt stoljeća - drugim riječima, mi.
Točno je da u socijalističkim sistemima istočne i jugoistočne Europe štošta nije valjalo počevši sa slobodom govora. Mi koji se bavimo novinarstvom i odbacujemo svaki oblik cenzure moramo biti fer pa priznati da u nekom od bivših sistema vjerojatno ne bi imali privilegiju kritizirati sve one koji zavrjeđuju kritiku.
Nedostatak slobode govora bio je jedan od problema, bilo ih je još, ali, bilo je tu i nečega što se ljudima jako sviđalo - sigurnost. Nije to bio samo osjećaj sigurnosti, ta sigurnost je uistinu postojala u socijalističkim zemljama. Mogućnost znatnog bogaćenja nije bila velika, ali osnovna sigurnost je postojala.
Nije bilo straha od izbacivanja na cestu od strane pohlepnih banaka, nije bilo straha od gladi. Obični ljudi, bez političkih, novinarskih i sličnih ambicija nisu odveć marili za nedostatak slobode govora i nedostatak demokracije. Ti obični ljudi bili su uvelike sretni jer su njihove osnovne potrebe bile zadovoljene, u slučaju pojedinih zemalja kao što je bila Jugoslavija često i više nego zadovoljene.
Ta osnova, svijest da nećemo završiti na cesti, da se nećemo smrznuti od hladnoće, da nećemo gladovati, da nam djeca neće završiti u ekstremnoj neimaštini, bila je ljudima itekako draga. Na kraju, kada su kapitalistički interesi krenuli u konačni obračun sa socijalističkim zemljama Europe, ove ljude, očekivano, nije se moglo tek tako natjerati da sve ovo ostave i postanu hiper izrabljivani radnici čija će jedina svrha u životu biti rad za privatne interese kapitalističke klase, zato se zemlje poput Jugoslavije i moralo razbijati podgrijavanjem nacionalnih tenzija.
No, dobro, Jugoslavija nije tema, tema je sigurnost pojedinca i kako ta sigurnost na njega djeluje u širem smislu - produktivnom, emocionalnom i društvenom. Siguran pojedinac je sretan pojedinac. Nije sklon kriminalu, ekscesu, samo-destruktivnom ponašanju. Politički je ili indiferentan ili umjeren, ne okreće se ekstremnim političkim pravcima.
S druge strane, već spomenuta "besparica" uzrokuje ogromne probleme kod ljudi. Bez da vadimo podatke iz znanstvenih studija, možemo zaključiti da neimaština i nesigurnost uzrokuju ogromne probleme. Oko čega se bračni parovi najčešće svađaju? Što najviše puni stupce crne kronike? Novac, dugovi, neimaština, nemogućnost izlaska iz depresije, strah od budućnosti - to su stvari koje uništavaju, razgrađuju, modernog čovjeka.
Neo-liberalni tržišni kapitalizam je prebrutalan za većinu ljudi i nije fer, čak ni od onih koji se uspiju snaći, očekivati da će se snaći svi. Oni koji se "ne snađu" nisu problem samo sebi, oni su problem svima. Taj koji se nije snašao opljačkati će na ulici ovog koji se snašao, to je neizbježno.
Kada stoga postavimo pitanje "što da se radi?", mnogi će, mada shvaćali u koliko lošem sistemu živimo, odmah odbaciti bilo kakvu ideju ponovnog koketiranja sa socijalizmom tvrdeći kako je taj sustav propao jer nije funkcionirao. Dakako, mogli bismo vrlo opširno voditi raspravu o tome da li je to uopće bio socijalizam. No, to također nije tema. Stvar je u tome da se nešto itekako mora napraviti jer situacija bi u većem dijelu Europe uskoro mogla postati neizdrživa, a znamo gdje to sve vodi. Sretni ljudi klone se radikalne politike, ali nesretni žude za njom i ne mare za njen predznak, pa makar bila i otvoreno genocidna kao što su ostaci neo-nacizma.
Jedno od zanimljivih rješenja je bezuvjetni osnovni dohodak. Riječ je o velikoj ideji koja bi mogla postati nužnost.
O čemu se zapravo radi? Riječ je, kako i naziv govori, o osnovnom dohotku, ili količini novca kojeg prima, bezuvjetno, svaki građanin jedne zemlje. To nije socijalna pomoć, ovaj osnovni dohodak se prema ovoj ideji isplaćuje bezuvjetno svakom građaninu bez obzira kakav bio njegov socijalni status.
Novac se isplaćuje svakome, svakog mjeseca, ili od strane Vlade ili od strane neke druge javne institucije. Dakle, to je novac kojeg pojedinac dobiva uz ono što dobiva od drugdje kroz posao.
Koliko bi trebao iznositi taj osnovni dohodak? Idealno trebao bi pokrivati sve osnovne životne potrebe pojedinca.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
