Sjevernokorejski četvrti nuklearni test je iznenadan podsjetnik da Kim Jong Un želi stvoriti atomski arsenal pod svaku cijenu. Srećom, ostatak svijeta je u takvoj poziciji da mu je spreman pokazati kako je u krivu i kako Sjeverna Koreja neće moći stvoriti takvo smrtonosno oružje. Na djelu je dvostruka propaganda - jedna sjevernokorejska, a druga globalna.
Sjevernokorejska propaganda želi svom narodu i svijetu prikazati da je testirani produkt doista hidrogenska bomba, koja može eksplodirati tisućama puta snažnije od atomske bombe. Zapadni svijet upozorava da se ne radi o takvoj bombi, ali da je vojna spremnost potrebna da se suzbije bilo kakva mogućnost izrade takve bombe. Istina je nedokučiva, ali ne i manje opasnija. S obzirom da se radi o najmlađem, gotovo hermetički zatvorenom, dobro naoružanom i možda najmegalomanskijem diktatoru današnjice, sve može biti istina - i ništa
Kim je najavio prošlog mjeseca da su njegovi znanstvenici spremni za testiranje H-bombe. Kad je testiranje izvedeno, seizmološki izvještaji nisu registrirali ništa slično zemljotresu ili nuklearnoj eksploziji, iako je Sjeverna Koreja obznanila da je ona izvedena. U stvari, registrirano je samo 5,1 stupanj po Richterovoj ljestvici, što je podjednako prošlom nuklearnom ispitivanju u veljači 2013. Smatra se da je eksplozija jednaka sedam tisuća tona TNT-a, no to je samo polovica snage atomske bombe koja je bačena na Hirošimu na kraju Drugog svjetskog rata. Posljednjih mjeseci Kim je zatražio gospodarsku pomoć od Kine i Južne Koreje, te pokazao interes u smirivanju političkih napetosti. Rečeno mu je da mora prestati s nuklearnim programom. Ovo testiranje može biti odgovor na stav Pekinga i Seoula.
Ovakva tvrdoglavost Pjongjanga je začudna, s obzirom da je Sjeverna Koreja jedna od najsiromašnijih i najizoliranijih zemalja svijeta. Kina je jedini diplomatski saveznik Pjongjanga i izvor gotovo sve pomoći i trgovine. Mnogi građani Južne Koreje, uključujući trenutačnog konzervativnog predsjednika Park Geun-hyea žele ostvariti neku vrstu pristupa sjevernom susjedu, a možda i ponovno ujedinjenje dviju Koreja. Ali sjevernokorejski diktator, baš kao i njegov otac Kim Jong-il i njegov djed Kim Il-sung, jedina tri vladara ove zemlje od njezinog osnutka 1948. ovisi o izolaciji i opresiji kao putu ostvarivanja vlasti.
Sposobnost Sjedinjenih američkih država, Južne Koreje i Japana da mijenjaju ponašanje Sjeverne Koreje uvijek je bilo ograničeno s dva glavna čimbenika. Prvi je utjecaj Kine, glavne podrške Sjeverne Koreje i glavnog gospodarskog partnera Pjongjanga. Drugi je natjecanje između SAD-a i njegovih saveznika koji su međusobno barem u nategnutim odnosima.
Međutim, pod predsjednikom Xi Jinpingom, odnosi između Kine i Sjeverne Koreje su se gadno pogoršali. Kina se snažno protivi nuklearnom testiranju, koje izaziva velike probleme kineskoj diplomaciji. Nedavni povijesni sporazum Japana i Južne Koreje također mijenja stvari i postavlja temelj za bližu stratešku suradnju dviju zemalja. Stoga je postavljena mogućnost da bi se mogao dati snažan i produktivan odgovor posljednjoj sjevernokorejskoj provokaciji. Vijeće sigurnosti UN-a će gotovo sigurno izglasati nove sankcije Sjevernoj Koreji, što znači da će i Kina biti sklona takvom rješenju. Zanimljivo je da Sjeverna Koreja još nema sankcije jačine slične onima koje je UN nametnuo Iranu.
Iako su sankcije neminovne, zasigurno će biti određenih koncesija u gospodarskom smislu. Ako SAD pokrene široke sankcije protiv Pjongjanga, onda će to značiti da će se sankcije odraziti i na mnogobrojne kineske tvrtke koje posluju u Sjevernoj Koreji, a takve napetosti mogu negativno utjecati na trajno volatilne američko-kineske odnose. Ako se dogodi da sankcije neće utjecati na predsjednika Kim Jong Una onda bi SAD i njezini saveznici mogli vojno osnažiti svoju prisutnost u Istočnoj Aziji.
Sankcije, kakve god bile, ipak neće zaustaviti sjevernokorejski režim da preda svoje naoružanje, koje je temelj diktature u toj zemlji. Rasprava o zaustavljanju pristupa tehnologiji i sredstvima koja vode proizvodnji oružja za masovno uništavanje problematična je i zbog potrebe pomoći građanima Sjeverne Koreje koji žive u gotovo permanentnoj humanitarnoj katastrofi.
Xi Jinping je vidljivo protivan nuklearnim težnjama Sjeverne Koreje i općenito ponašanjem pjongjanske vrhuške, ali također Kina ima dublje interese. Ako bi se srušio sjevernokorejski režim, s obzirom da je trenutačni Kim zadnji u liniji nasljednika, nastale bi loše posljedice za Kinu. Preko noći oko deset milijuna sjevernokorejskih izbjeglica moglo bi prijeći granicu u kineske zabačene sjeveroistočne teritorije, što će izazvati humanitarnu krizu s kakvom Peking nije još imao iskustva. Uz to, američka mornarica i zrakoplovstvo moglo bi približiti svoje ratno brodovlje i zrakoplove iz sjeveroistočne Azije prema Tajvanu i Južnom kineskom moru, izravno ugrožavajući interese Pekinga.
Dinastija Kim i nuklearni program donekle su jamstvo održavanja statusa quo. Ali, otkako je Kim Jong-un došao na vlast 2012., pokušaji približavanja Pjongjangu su smanjeni, ako ne i u potpunosti nestali. Čak i dugoročni zagovornici diplomacije danas smatraju da su ti pokušaji beznačajni i besciljni, sve dok je Kim Jong-un na vlasti. Sva pravila koja su djelovala u razgovorima s njegovim ocem i djedom sada više nemaju snagu. Nema mogućnosti ni razgovora s iskusnijim revolucionarnim kadrovima. Kim Jong-un je ubio gotovo sve svoje mentore, osim onih koji su misteriozno nestali sa scene, ali koji nisu još javno potvrđeni kao ubijeni.
Održivost sjevernokorejskog režima već desetljećima zbunjuje politologe i teoretičare međunarodnih odnosa, ali gotovo svi upozoravaju da je začetak režima koji je i danas na vlasti izvorno nastao za vrijeme japanskog militarizma. Japan je 1910. kolonizirao Koreju, smatrajući Korejce dijelom japanske rase i proglašavajući ponovno ujedinjenje u jednu naciju. Službeni svjetonazor imperijalnog Japana bio je temeljen na rasi, ultranacionalizmu, opsesiji superiornošću i militarizmom. Za razliku od mnogobrojnih sličnih europskih fašističkih pokreta, japanski je bio i kvazireligiozan jer je uključivao obožavanje cara ne samo kao svog vođu i utjelovljenja nacije, već kao polubožanstva. Mnogi Korejci su prihvatili takav svjetonazor.
Kada je japansko carstvo propalo 1945., a korejski poluotok podijeljen, na sjeveru su Sovjeti htjeli izgraditi komunističku vlast po jednakom receptu kao i u Istočnoj Europi. Međutim, imali su problem, jer nije postojala lijeva inteligencija, niti upravni sustav. Jedini koji su imali iskustvo vladanja bili su bivši kolaboracionisti s japanskom upravom. Gotovo svi intelektualci i državni službenici koji su činili prvu sjevernokorejsku upravu surađivali su do neke mjere s Japancima. Kada je bilo potrebno da se stvori nova mitologija korejske države, većina veterana japanskog fašističkog režima u Koreji jednostavno su prepisali japanski recept.
I doista, danas se korejski narod opisuje po načelima čistoće i nevinosti, te opkoljenosti nečistima i neprijateljskim inferiornim rasama. Japanci su uspjeli te rase pokoriti, ali Sjeverna Koreja je uspjela samo sebe izolirati od vanjskog svijeta, i to do te mjere da su mnogi ideologizirani Korejci prihvatili svoju izolaciju. Sva trojica velikih vođa Sjeverne Koreje imaju kvazibožansku auru u korejskoj rasi. Vođa je uvijek prikazan kao dobar, pa stoga se i pojavljuje kao jednostavan dobrica, često djetinjast u svojim javnim istupima. Na isti način prikazivan je japanski car Hirohito.
Najvažniji nacionalni simbol Sjeverne Koreje je planina Paektu, prekopirani mit planine Fuji u Japanu. Smatra se da je ovo sveto rodno mjesto korejske rase, a da su sva tri Kima rođeni upravo na toj planini, dajući im dodatnu auru božanstva. S obzirom na stoljetnu indoktrinaciju i nedostatak informacija iz vanjskog svijeta, mnogi građani Sjeverne Koreje ne sumnjaju u ovu ideološku matricu.
Međutim, niti jedna propaganda ne može uvjeriti Korejce da je njihovo društvo napredno i uspješno, ako umiru od gladi. Iz istih razloga, Sjeverna Koreja je morala smanjiti nadzor granice s Kinom, dozvoljavajući da hrana ulazi na crno tržište, čak i uz prijetnju da brojni Korejci dođu u kontakt s vanjskim svijetom, posjećujući gradove sjeveroistočne Kine, ili krijumčarenjem stranih knjiga i video sadržaja. Ipak, mnogi su 2011., kad je umro Kim Jong-Il, iskreno bolno plakali i naricali, jer su se osjećali ostavljenim od strane diktatora koji je naslijedio korejsku megalomansku mitologiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
