Poznati autor i novinar, Christopher Lynn Hedges, u svojem tekstu iznosi žestoku i buntovnu kritiku aktualnog društva. Pritom svoj centralni simbol otpora pronalazi u legendarnom indijanskom poglavici.
Chris Hedges je svjetski priznati autor i iza sebe ima desetak važnih knjiga, no, za razliku od mnogih iz njegova ranga, Hedges ni ne pomišlja na konformizam. Štoviše, kako vrijeme prolazi, njegovi tekstovi su sve direktniji i sve puniji žara i revolucionarnog prkosa. Svi koji su upoznati s radom i pisanjem Chrisa Hedgesa znaju kako snaga njegove kritike ne leži u ponudi odgovora na goruće pitanje "što nam je činiti?", već u žestini kojom uvjerava čitatelja da valja nikada ne odlutati od tog pitanja.
Za Hedgesa simbolika "otpora" nije samo poluga kojom se može mijenjati ekonomsko-društveni model, već i iskonska vrijednost pravih, borbenih i revolucionarnih ljudskih bića koja mogu postojati i osjećati se živima samo dok se bore protiv nametnutog izrabljivanja i nepravde.
Hedges je konstatirao kako "oni koji se predaju" prvi će i nestati, dok oni koji se bore - makar znali da je poraz vjerojatno neizbježan - jedino oni mogu sačuvati nadu od gašenja.
Unatoč prezentiranju slika naše svakodnevnice bez imalo uljepšanja, Hedges ne šalje poruku defetizma, upravo suprotno, za njega je sama borba neuništiva i kao takva, prije ili kasnije, mora i trijumfirati.
Chris Hedges: lekcije kojima nas uči indijanski poglavica Ludi Konj
Otpor američkih Indijanaca protiv europskih ekspanzionista došao je u dvije forme. Jedna je bila nasilje. Druga je bila pokoravanje. Nijedna nije uspjela. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.
Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravda. Nikada je niti nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neobuzdane korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naših pravnih i fizičkih zaštita, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.
Ideologija gramzivog kapitalizma, kao članovi kakvog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati u "ekspandirajućem" bogatstvu, koje se zapravo stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja utočišta. U konačnici sve će se urušiti kao kula od karata.
Civilizacije u zadnjoj fazi raspadanja su dominirane od strane elita koje su izgubile svaki doticaj sa stvarnošću. Zajednice se upiru sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva. Karl Marx je bio u pravu kada je neregulirani kapitalizam nazvao "strojem koji razbija ograničenja". Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.
Ovog puta je razlika u tome što kada odemo povući ćemo i cijeli planet sa sobom. Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene vrućine da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti uzaludan. Suše. Poplave. Toplotni valovi. Ubojiti uragani i pijavice. Prekidi struje. Kaotično vrijeme. Podizanje razine mora. Uništenje usjeva. Nestašice hrane. Kuga.
ExxonMobil, BP i ostale kompanije koje crpe ugljen i prirodni plin - baš kao i kolonijalistički lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik - nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.
Eksploatirat će, kao i izrabljivači prije njih koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, sve dok više ne budu imali što za eksploatirati. Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi koje su vas učili u školama o našem sistemu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su "pljačka", "prevara", "kriminal", "podvala", "ubojstvo" i "represija".
One zajednice američkih Indijanaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena - Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih skupina - oni su uništeni prvi. Ja ne pozivam na nasilje, štoviše, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere se podrediti korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Baracka Obame ili Mitta Romneya. U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. No, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava na životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom život vladajuće klase postaje ipak mrvicu kompliciraniji, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.
"Svaki puta kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pak pretvaraju u robove proizvoljne moći", zapisao je filozof John Locke, "stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti."
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
