Prije dvadeset i pet godina irački diktator Sadam Husein započeo je napad na Kuvajt koji je u potpunosti promijenio američku ulogu na Bliskom istoku. Kriza u ljeto 1990. i danas je vrlo živa, a obitelj Bush se nalazi u središtu te krize. Sadam je tada javno prijetio Kuvajtu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), zahtjevajući da smanje proizvodnju nafte te da podignu cijene na 20 dolara po barelu.
Sadam je upozorio dva zaljevska emirata da kradu novac od Iraka prevelikim kvotama u OPEC-u, te da će Irak poduzeti korake za zaštitu svojih prava. Odmah je američka obavještajna agencija CIA napravila izvještaj u kojem naglašava okupljanje elitne Republikanske garde na granicama s Kuvajtom. Do 25. srpnja 1990., Iračani su mobilizirali više od sto tisuća vojnika na granici. Kuvajt i UAE su pristali smanjiti proizvodnju, ali Sadam je već odlučio da će izvršiti vojnu akciju. Prvog dana kolovoza njegova je vojska napala Kuvajt i osvojila zemlju u nekoliko sati. CIA je upozorila predsjednika Georga H.W. Busha da Sadam sada nadzire druge i treće najveće potvrđene rezerve nafte u Perzijskom zaljevu s četvrtom najvećom vojskom na svijetu. Pet dana nakon napada CIA je rekla Bushu da Iračani planiraju napasti Saudijsku Arabiju. Kad je direktor CIA-e bio upitan u Bijeloj kući kada bi do tog napada moglo doći, odgovor je bio - odmah.
Kroz nekoliko tjedana četvrt milijuna američkih vojnika bilo je u Saudijskoj Arabiji. Kroz pola godine pola milijuna je stiglo u tu zemlju. Rat koji je uslijedio uništio je irački san o regionalnoj dominaciji, ali se čini da je uništio i svaku drugu nadu u mirni i ujedinjeni Irak. Nakon 25 godina jasno je da je ova kriza u potpunosti preokrenula američku politiku prema Bliskom istoku.
Prije 1990. Bliski istok je bio od sekundarne, možda i tercijarne važnosti za Washington. SAD su vrlo rijetko slale vojne snage u tu regiju. Samo nekolicina vojnih baza je otvoreno tijekom Hladnog rata u Saudijskoj Arabiji, Libiji i Bahreinu. Vojne snage su upotrebljene samo nekoliko puta. Prvi puta su se Amerikanci iskrcali 1958. u Libanonu, i ubrzo se povukli. Mala vojna operacija u Iranu 1980. i u Bejrutu 1982. bile su potpuni vojni promašaji. U posljednjim fazama iransko-iračkog rata američka se mornarica suočila na moru s iranskom, ali to je bio kratkotrajan sukob.
Kad je američka vojska stigla u Kuvajt, međutim, ona je došla na Bliski istok kako bi ostala. Vojska se borila i uništila većinu iračke vojske. Nakon rata, američke vojne snage ostale su u značajnim brojkama u Saudijskoj Arabiji i u Kuvajtu. Nove baze otvorene su u Kataru i UAE. Godine 2003. George W. Bush započeo je još jedan rat s Irakom, i opet poslao američke trupe. Ono što je za Amerikance 1990. bilo područje manjeg interesa, postala je prva zona sukoba, koji nema kraja.
Ulazak u Kuvajt započeo je iznimno zanimljivim odabirom riječi predsjednika H.W. Busha. Taj govor započeo je riječima: 'Ali danas kao Predsjednik, molim za vašu potporu u odluci koju sam donio da zaštitimo dobro i odbacimo zlo, sve u cilju mira'. U tom govoru se poziva na legitimnost izbačene kuvajtske vlasti, a kasnije naglašava da je suverena nezavisnost Saudijske Arabije od životnog interesa za SAD, zbog 'dugotrajnog prijateljstva i sigurnosnih odnosa SAD-a i Saudijske Arabije'. Nazivajući zaljevske monarhije prijateljima, završio je govor naglašavanjem da je američka tradicija čvrsto stajanje uz američka načela.
Međutim, koja su to načela? Širenje demokracije često dolazi prvo na um. Da li je Kuvajt demokracija? Godine 1990. nije bilo ni traga demokratskom razvoju. Danas se ova zemlja s 2,6 milijuna stanovnika smatra najdemokratskijom arabijskom zemljom, nešto što možemo nazvati autokracijom temeljenom na savjetovanju parlamenta. Zemljom suvereno vlada obitelj al-Sabah od 1756., kada je svoje mjesto izborila u klanskim pregovorima. Takva nenasilna vladavina je definirala kuvajtsku politiku. Kuvajt je izborio nezavisnost od Britanaca u srpnju 1961., a iduće godine je skupština s pedeset zastupnika izglasala ustav. Radi se o najduljem trajnom parlamentu u arapskom svijetu, izuzev Libanona. Emir postavlja vladu, parlament ju ne može potvrditi, ali može izglasati nepovjerenje ili postaviti veto na vladine odluke. U državi nema službeno priznatih političkih stranaka, već parlament djeluje na načelima lojalnosti i saveza. Do demokratskih pomaka se stiže polako. Žene su dobile pravo glasa i biti birane tek 2005. Vojnici ne smiju glasati na izborima, kao i oni koji žive u Kuvajtu manje od 30 godina. Unatoč postojanju parlamenta, prava autokratska vlast vidi se u mogućnosti emira da raspusti parlament kad god to poželi. Tako je kuvajtski parlament raspušten 1976.-1981.,1986.-1992., 2003., 2006., 2008. i 2009. O Saudijskoj Arabiji ne treba trošiti riječi, jer se radi o klasičnoj autokraciji jedne velike obitelji.
Očito demokracija nije bila u središtu američkih načela kada je oslobodila Kuvajt od iračkih okupatora. Kuvajtska kriza se dogodila u vrijeme kada je završio Hladni rat, pa je olakotna okolnost za Washington bila i inače potreba restrukturiranja američkih prioriteta. Drugi američki uspjeh je tzv. Charlie Wilson rat, tajna operacija u Afganistanu i Pakistanu koja je pomogla ekstremistima da pobjede sovjetsku vojsku bez ijednog izgubljenog američkog života.
Kuvajt je također značajno izmijenio američku politiku prema arapsko-izraelskom sukobu. Prije 1990. Amerikanci su rijetko pridavali prvi prioritet ovom pitanju. Američki su predsjednici nastojali riješiti dijelove sukoba, ali ne i temeljne uzroke. Richard Nixon je u potpunosti izbjegavao palestinsko pitanje, dok je Jimmy Carter uspio dogovoriti mir s Egiptom koji je izbjegao pregovore s Palestincima. Ronald Reagan je nastojao što manje upletati se u izraelsko-palestinske sukobe. Ali, nakon oslobađanja Kuvajta, obitelj Bush je postavila Bliski istok visoko na ljestvici američkih prioriteta. Bush stariji je na konferenciji u Madridu započeo dubinsko sudjelovanje u palestinskom pitanju, što je njegova ostavština svim budućim predsjednicima.
Kriza u ljeto 1990. također je izmijenila američki odnos sa Saudijskom Arabijom. Pustinjska kraljevina je najstariji američki saveznik u regiji, savez koji traje od 1945., ali koji je bio često dalek i nejasan. Onog dana kada je američko Nacionalno sigurnosno vijeće odlučilo u Ovalnom uredu da će poslati vojne snage u Saudijsku Arabiju, promijenili su se odnosi. U borbi protiv Sadama, SAD i Saudijska Arabija postali su puno čvršći prijatelji. U mnogim načinima, saudijski je savjet potaknuo američku vlast da započne Madridski proces i gurne Palestinu u fokus američke vanjske politike.
Treba naglasiti da američki republikanci nisu mnogo razmišljali prije nego su pokrenuli ratna zbivanja, ali također da se invazija mogla spriječiti boljom komunikacijom. Mnogo se govorilo i pisalo o poveznici američke veleposlanice u Iraku April C. Glaspie koja je preko ministra vanjskih poslova Jamesa A. Bakera III. komunicirala s predsjednikom Bushem. Ona je nedugo prije same invazije razgovarala sa Sadamom, a transkripti i s američke i s iračke strane govore da Glaspie nije bila dovoljno jasna u američkom stavu protiv invazije, te da je zapravo govorila o mogućnosti znatnog poboljšanja odnosa Washingtona i Bagdada. U iračkoj verziji, to je Sadamu bio dovoljan mig da je Amerika dala zeleno svijetlo za napad na Kuvajt.
Američke su trupe napustile kraljevstvo 2003., ali američka vojska i dalje pruža obavještajne podatke i logističku potporu Rijadu. Zadnji takav primjer jest rat u Jemenu. Naime, ni Washington niti Rijad ne žele naznačiti američku ulogu u jemenskom ratu, ali bez trajnog pristupa američkoj municiji, tehničkim dijelovima opreme i obavještajnim podacima, Saudijci ne bi mogli voditi svoje zračne napade.
Saudijska odluka da prihvati američke snage 1990. počela se propitivati pojavom Osame bin Ladena i buduće Al-Kaide. Njegovu ponudu da podigne islamsku vojsku protiv Sadama kuća Saud je odbila. Ona je odlučila prihvatiti američku vojnu pomoć, što je najzad rezultiralo ratom protiv saudijske monarhije i protiv SAD-a. Taj rat također nema kraja.
Gledajući posljednjih 25 godina, Zaljevski rat je bio kritičan preokret u modernoj bliskoistočnoj politici, s Amerikom gotovo opsesivno prisutnom u toj regiji. Mnogi, posebno lijevo orijentirani političari, ali i desni izolacionisti, smatraju da je Bush stariji napravio golemu pogrešku zbog pokretanja Prvog zaljevskog rata. Naime, taj rat je očito bio proizvod nesposobnog vodstva, nedostatne diplomacije i šokantnih pogrešaka s obje strane.
Sadam Husein je bio brutalni diktator s ozbiljnim psihološkim problemima i malo je poznavao vanjski svijet. Njemu se pogreške mogu progledati kroz prste, jer je bio previše okupiran svojom grandioznošću. Ali, George H.W. Bush je bio vrstan diplomat i političar, američki veleposlanik u Kini, šef CIA-e, s impresivnim timom iskusnih savjetnika i sklonosti obavještajne zajednice, životopis koji će povijesno ostaviti njegovog sina u dubini povijesne sjene.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
