O Japanu najviše slušamo zbog sukoba s Kinom i Tajvanom oko otoka. Prije toga su bili aktualni potres, tsunami i Fukushima. Fukushima je brzo zataškana iako sigurno i dan-danas ispušta radijaciju u zrak. Ali to je nepoželjna tema u medijima jer pokazuje nesposobnost nuklearne industrije pa i japanske vlasti. O zdravstvenim posljedicama ne treba ni trošiti riječi. Mit o japanskoj disciplini se u Fukushimi pokazao kao sve samo ne to.
U tekstu The Diplomat-a od 30/10/2012 Anthony Fenson, autor, se pita slijedeće: "Zaboravite Europu, da li je stvarna dužnička kriza u Japanu?" Još jedno dobro pitanje je da li je Japan zemlja rastućeg duga osim toga što je Zemlja izlazećeg sunca?
"Dok se svijet brine zbog Grčke i Španjolske, Japan ima isto velike probleme sa dugom. Da li financijska tržišta ne vide stvarni problem?"
Naravno da vide, ali ga ne žele vidjeti. Grčka je apsolutno neusporediva s ekonomskom snagom Japana (pa i ovakvog, vidljivo ekonomski ranjenog), ali ona je dežurni krivac koji izvrsno služi za skretanje pažnje. Kako Japanci skreću pažnju ćemo objasniti kasnije u tekstu.
Prema podacima MMF-a, japanski dug je u 2011-oj godini iznosio 229,77% BDP-a. Ako ne vjerujete MMF-u, CIA i Eurostat tvrde da je dug bio nešto niži - 208,2%. 20% manje, koliko-toliko utješno.
U usporedbi s Japanom, druge države o kojima ovih dana stalno slušamo čak izgledaju dosta dobro (činjenica je da je Japan industrijski razvijeniji od njih i ima razne opcije, ali i njima jako brzo dolazi kraj). Uzeti ćemo brojke MMF-a: Grčka 160%, Italija 120%, Irska 105%, Španjolska (vjerovali ili ne) 68% BDP-a. Španjolska brojka je čak manja od Njemačke 81,51%, Francuske 86,26%, i one Ujedinjenog Kraljevstva 82,50%.
Uzimajući u obzir brojke MMF-a, Japan je poslije Zimbabvea uvjerljivo najgori.
Neslužbeno, mnogi analitičari smatraju da je najteža situacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, a dug čak 900% BDP-a dok je u SAD-u javni dug oko 16 bilijuna, a neslužbeno se računa da je oko 70 bilijuna. To je otprilike kao cjelokupni svjetski godišnji BDP i da se pritom ne potroši ni dolar te godine.
Japan je u teškoj ekonomskoj situaciji već više od 30 godina, ali razna restrukturiranja, povećanja izvoza, ukratko, razni ekonomski manevri su ga održavali u životu i pri vrhu industrijskog svijeta. Dokaz da je Japan tako dugo u krizi je i rekordna cijena zlata u odnosu na jen. Ona nije novijeg datuma kao ona u eurima, dolarima i većini svjetskih valuta. Rekordna cijena zlata u jenima je bila čak davnog 21. siječnja 1980-te godine. 204850 jena za jednu uncu zlata. Tri dana ranije srebro je dostiglo najveću cijenu u jenima ikada, 11850 po unci.
Kolaps japanske ekonomije bi sigurno bio obarač za globalni raspad financijskog sistema. Japan je uvijek bio duboko uvezan u zapadni ekonomski sistem i, logično, osjeća najveće posljedice kad i Zapad. Zbog toga se malo čuje o Japanu, a svaki dan o Španjolskoj koja, gledajući službene brojke, ima 3 puta manji dug od Japana u odnosu na BDP. Ali u Španjolskoj je priča drugačija jer je nju zahvatila euro kriza zbog pucanja balona nekretnina i očajnog poslovanja banaka.(pogledati: Analiza: Cristiano Ronaldo, ECB i odobren "bailout" Madridu)
Nakon katastrofalnog potresa koji je doživio Japan, jasno je da je mnogo novaca otišlo na rekonstrukciju. To je dodatno pogoršalo situaciju, ali ne toliko koliko situacija sa Fukushimom. Na stranu posljedice po zdravlje Japanaca pa i građana cijelog svijeta, problem je da mnogi ljudi koji znaju što se dogodilo i dešava u Fukushimi, te ne žele kupovati japansku robu zbog straha da je radioaktivna (a vjerojatno dobrim dijelom i jeste, pogotovo ako je porijeklom iz područja gdje se dogodio potres). To automatski dovodi do smanjenja izvoza. Japan je također imao velike probleme sa automobilima, pa su često morali mijenjati greške na desecima tisuća pojedinih modela u cijelom svijetu. Da li je to jedan od dokaza da njihova proizvodnja nije više precizna kao što je bila zbog velikih ekonomskih problema? Ugrađivanje defektnih dijelova u automobile i zatim mijenjanje tih dijelova ne samo da ruši ugled proizvođača nego i navodi na sumnju da su ti dijelovi, ako ne i automobili, loše napravljeni.
Zatim je Japan pojačao ratnu retoriku zbog otoka, što je tipična situacija kad ekonomija ne funkcionira. Ljudima treba skrenuti pažnju i okupiti ih oko nacionalnih interesa da zaborave kakav im je standard života.
Mi na Balkanu znamo najbolje kako to ide jer smo šampioni u toj disciplini. Koliko smo koristi imali od mahanja zastavama i nacionalne narkomanije osjetimo danas na koži. Japan je isto to osjetio u Drugom svjetskom ratu i ta staza sigurno nije dobra za njegove građane. Ali građani su jedno, političari drugo, u cijelom svijetu. Kaže se da je u ljubavi i ratu sve dopušteno. Danas možemo dodati i ekonomiju. U današnjoj ekonomiji je sve dopušteno. A ako neko misli da nije, treba isključiti mainstream medije i više koristiti internet.
Čitajući vijesti o tome kako su Kinezi, Tajvanci i Japanci lovili jedni druge oko otoka, nadlijetali jedne i druge, stekao se utisak da je ipak Japan taj koji ima najagresivniji pristup. Znajući što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, nažalost, ne bi im bilo prvi put.
Takvo ponašanje je dovelo do bijesa u Kini koja je već preuzela veliki dio svjetskog tržišta Japanu (vidjeti Made in PRC je svakodnevnica, Made in Japan već mnogo teže). Kinezi su počeli protestirati na ulicama i bojkotirati japanske proizvode. Prijetnje sili kao što je Kina su suluda stvar, a pogotovo jer japanske kompanije imaju postrojenja u Kini. Bilo bi zanimljivo pitati odbore Nissana, Toyote i drugih kompanija što misle o ovakvoj vanjskoj politici Japana. Vjerojatno bi letjele čak i uvredljive riječi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
