Makroekonomija kao grana ekonomske znanosti nastala je u trenutku kada je prepoznata nemoć mikroekonomije da premosti logičku pogrešku kompozicije koja se sastoji od pretpostavke da se svojstva elemenata od kojih se sastoji neki objekt automatski odnose i na taj objekt. Logičku pogrešku kompozicije najlakše je shvatiti na primjerima: (1) Bicikl je sagrađen od mnogo laganih dijelova, stoga je i bicikl lagan. (2) Ako se netko ustane na nogometnoj utakmici, vidjet će bolje, stoga ako svi ustanu, svi će vidjeti bolje. Logička pogreška kompozicije odnosi se na situacije u kojima su potezi koji su individualno logični, kolektivno iracionalni.
Korijeni ove logičke pogreške mogu se pronaći u načinu na koji je mainstream ekonomija razvijena. Polazišna točka mikroekonomije je a priori zaključivanje iz atomističke perspektive jednog poduzeća, jednog potrošača ili jednog kućanstva. Prije 30-ih godina prošlog stoljeća i Velike depresije makroekonomija kao zaseban studij nije ni postojala u prvom redu zbog toga što se smatralo da makroekonomija razmatra veličine koje predstavljaju agregat mikroekonomskih veličina.
Moderna neoklasična ekonomija temelji se na konceptu novca kao neutralnog medija za razmjenu dobara. Dominantni modeli unutar neoklasične ekonomske teorije kao pretpostavku imaju stanje opće ravnoteže (tržišnog ekvilibrija). Pretpostavka je da su stvarne transakcije koje uključuju robu i usluge samo potpomognute postojanjem novca, ali novac sam po sebi nema značajniju ulogu.
Pretpostavka za savršeno efikasno tržište je savršena informiranost sudionika na temelju koje ponuda za robom zadovoljava potražnju za robom. Sudionici na tržištu automatski razmjenjuju robu i usluge bez vremenskog odmaka na temelju troškova proizvodnje i marginalne korisnosti sudionika. Krajem devetnaestog stoljeća francuski ekonomist Leon Walras, kojeg se smatra začetnikom teorije opće ravnoteže, pretpostavio je da se ponuda i potražnja uravnotežuju procesom kojeg je nazvao tâtonnement (franc. tapkanje) gdje se ponuda i potražnja izjednačuju uz pomoć tzv. Walrasijanske aukcije. Walras je definirao postojanje 'sveznajućeg aukcionera' koji u svakom trenutku ima informaciju o razmjenskoj i marginalnoj vrijednosti proizvoda i roba na tržištu.
Svaki ekonomski model zahtjeva određenu dozu generalizacije, pretpostavki i simplifikacija kako bismo lakše spoznali kako određeni ekonomski procesi funkcioniraju. Međutim, u slučaju ortodoksnog neoklasičnog opisa odnosa između ljudi i novca pretpostavke su toliko 'nategnute' da drastično narušavaju sam model. Najočitija greška u teoriji je interna nekonzistentnost. Iz pretpostavke o savršenoj informiranosti svih sudionika na tržištu možemo doći do zaključka da u takvom modelu nema uopće potrebe za novcem ili financijskim uslugama bilo koje vrste. Ukoliko bi svi sudionici na tržištu bili savršeno informirani o svakom proizvodu i usluzi više ne bi bilo potrebe za osiguranjem, oglašavanjem, trgovanjem na burzama, ekonomskim prognozama, konzultantima i još čitavom nizu uslužnih poslova koji su povezani sa pružanjem informacija.
Međutim, sa misaonim eksperimentima nije potrebno ići toliko daleko da bismo shvatili logičku nekonzistentnost ortodoksne teorije, dovoljno je pogledati način na koji u sadašnjem sustavu poduzetnici mogu ostvariti uspjeh na tržištu. Većina današnjih poduzetnika ispričat će vam kako su započeli posao sa vrlo malo novca te da im je za daljnji razvoj bio potreban kredit od banke, pozajmica od prijatelja, ili financijska pomoć obitelji. (u slučaju Hrvatske vjerojatno će vam reći da ih ne pitate kako su stekli svoj prvi milijun op.a). Kao što je i Marx istaknuo, u kapitalizmu bez novca (početnog kapitala) nema ni proizvodnje. Kapital (novac) prethodi proizvodnji, te ne nastaje prirodno kao posljedica proizvodnje i načina na koji je razmjena proizvedenih dobara provedena.
J.M. Keynes je prvi ekonomist koji je razotkrio logičku pogrešku kompozicije koja je nazvana paradoksom štednje. Kada potrošači unutar ekonomije masovno pokušavaju uštedjeti, a u isto vrijeme ne postoji ništa što bi nadoknadilo gubitak potrošnje nacionalni dohodak pada (nivo prozvodnje se smanjuje jer reagira na smanjenu potrošnju) i nezaposlenost raste. Paradoks štednje nam ukazuje na činjenicu da je nečija vrlina i discipliniranost na mikro razini neprimjenjiva na makro razini. Ako svi štedimo, ukupna potražnja pada stoga bez intervencije države padaju proizvodnja i prihodi.
Druga logička pogreška kompozicije koju je definirao poljski ekonomist Michael Kalecki je paradoks troškova rada. Dominantno ortodoksno razmišljanje je da se snižavanjem cijene rada tj. plaća može smanjiti nezaposlenost. Ukoliko jedno poduzeće na tržištu smanji troškove na način da smanji plaće radnicima to neće utjecati na ukupnu potražnju te će na taj način moći zaposliti dodatan broj radnika. Međutim, ukoliko sva poduzeća smanje plaće radnicima, ukupna potrošnja dramatično pada, a posljedično i zaposlenost.
Plaće su u isto vrijeme i trošak i dohodak. Ortodoksna ekonomska teorija ignorira dohodovnu stranu plaće i negira činjenicu da smanjenje ukupnog dohotka smanjujuje ukupnu potražnju. Odgovor mainstream ekonomista i politike na visoku nezaposlenost od početka financijske krize su mjere koje su usredotočene na smanjivanje plaća, smanjivanje izdvajanja za javne i socijalne programe te fleksibilizacija radnog zakonodavstva.
Proponenti tržišne ideologije kao uzrok nezaposlenosti najčešće navode nekonkurentnost, nedostatak znanja koja su potrebna tržištu te lijenost nezaposlenih. Logička pogreška kompozicije nastaje kada se na temelju individualnog subjekta koji se za radno mjesto izborio većim trudom, boljim obrazovanjem i posjedovanjem određenih znanja želi preslikati na čitavu populaciju nezaposlenih. Ovu logičku pogrešku najlakše je ilustrirati primjerom. Zamislimo da imamo 100 pasa i 70 kostiju zakopanih u dvorištu. Kada pse pošaljemo u potragu za kostima, znamo da će neki psi pronaći jednu kost, neki dvije ili više.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.