Njemačka kao najveća ekonomija Europske unije oduvijek je poznata kao simbol odgovornosti, učinkovitosti, neprikosnovene radne etike i produktivnosti, a njemački ekonomski model percipira se kao model koji bi trebao biti uzor "rastrošnim" i neučinkovitim perifernim ekonomijama Europske unije poput Hrvatske, Grčke, Španjolske i Italije. Ovako oblikovano razmišljanje najčešće je sastavni dio većine zapažanja i analiza koje rezultate njemačkog ekonomskog čuda ne stavljaju u povijesni kontekst, kao ni u kontekst strukturnog okvira europske monetarne unije.
Svatko tko je imao bilo kakav doticaj sa ekonomijom susreo se s pojmom neoliberalizam, ali ako ne živite u Njemačkoj mala je vjerojatnost da ste se susreli s pojmom ordoliberalizam. Ordoliberalizam je njemačka varijanta neoliberalizma koja ističe ulogu države u osiguravanju punog teoretskog potencijala slobodnog tržišta. U tom smislu riječ je o ideologiji slobodnog tržišta koja se ponešto razlikuje od Austrijske škole ekonomije. Austrijanci zagovoraju pristup tržišne samoregulacije te u kontekstu trenutne krize smatraju da je bilo kakva državna intervencija nepoželjna dok ordoliberali smatraju da je država odgovorna za krizu budući da nije osigurala dovoljnu slobodu tržišnog natjecanja, ali je državna intervencija u vrijeme krize nužna kako ne bi došlo do eskalacije i velikog gospodarskog pada koji bi rezultirao depresijom.
Na razvoj dominantnih njemačkih ekonomskih škola velik utjecaj imala je hiperinflacija iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i era nacizma koja je usljedila nakon toga. Čak i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u kojem je većina kapitalističkih ekonomija implementirala kejnezijansku politiku koja je uključivala visok stupanj javne potrošnje i visoke zaposlenosti, Njemačka je svoj rast temeljila na relativno nižoj razini javne potrošnje i slaboj valuti pomoću koje je ostvarivala rast izvoza. Njemačka je eksperimentirala sa tradicionalnijim kejnezijanskim pristupom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća (Zakon o stabilnosti i rastu iz 1967.), no zadnju riječ uvijek je imala "svemoćna" Bundesbanka koja je naglasak stavljala na stabilnost cijena i ograničenje deficita.
Rušenje Berlinskog zida, privatizacija i Hartzove reforme
Loši rezultati njemačke ekonomije u smislu ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti u desetljeću nakon ujedinjenja postavili su temelje za politiku Agende 2010 koju se smatra odgovornom za uspješne rezultate njemačke ekonomije. Njemački BDP u razdoblju od 1991. do 2003. rastao je za otprilike 18 posto što je otprilike u pola manje u odnosu na rast ostvaren u Velikoj Britaniji (oko 35 posto) i Nizozemskoj (oko 34 posto) u istom razdoblju.
Promatrano kroz prizmu ekonomskih rezultata, rušenje Berlinskog zida nije imalo pozitivan utjecaj na ekonomiju Njemačke. Tadašnji kancelar Helmut Kohl donio je odluku da se valuta u Istočnoj Njemačkoj mijenja za zajedničku valutu u omjeru 1:1; riječ je o potezu koji je značajno precijenio vrijednost istočnonjemačke valute te pridonio rastu inflacije. Loši ekonomski rezultati Njemačke nakon ujedinjenja najčešće se pripisuju Istočnoj Njemačkoj koja se predstavljala kao "neproduktivni uteg" njemačke ekonomije, no u to vrijeme BDP Istočne Njemačke iznosio je svega 10 posto BDP-a Zapadne Njemačke.
Privatizaciju istočnonjemačkih državnih poduzeća provela je novoutemeljena državna agencija Treuhandanstalt koja je u razdoblju 1990-1994 prodala nešto više od 8 tisuća državnih poduzeća privatnim investitorima i kompanijama većinom iz Zapadne Njemačke i inozemstva. U trenutku kada je agencija preuzela upravljanje državnom imovinom Istočne Njemačke, procijenjena vrijednost imovine iznosila je između 200 i 600 milijardi (zapadnih) njemačkih maraka, a nakon prodaje 85 posto poduzeća i nekretnina uprihodila je samo 44 milijarde maraka. Nakon provedene privatizacije i gašenja Treuhandstalta, agencija je imala deficit od oko 250 milijardi njemačkih maraka.
Mnogi privatni investitori iz Zapadne Njemačke optuženi su za prijevaru u procesu privatizacije i gotovo svakodnevno izbijali su razni skandali vezani uz kupovinu državnih poduzeća i nekretnina. Jedan od poznatijih slučajeva je onaj poduzetnika iz zapadnonjemačkog grada Göppingena koji je u vrlo kratkom vremenu kupio 18 poduzeća iz Istočne Njemačke, a potom je uhićen zbog izvlačenja sredstava koja je koristio za spašavanje svog biznisa sa auto-dijelovima. Šteta nastala podmićivanjem i mutnim poslovima vezanim uz privatizaciju državnih poduzeća u Istočnoj Njemačkoj procijenjena je na 3 milijarde njemačkih maraka.
Ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke povećalo je broj radne snage za otprilike trećinu od koje mnogi nisu imali adekvatnu razinu osposobljenosti za sudjelovanje na slobodnom tržištu stoga je u tom razdoblju u Njemačkoj implementirana aktivna politika osposobljavanja radne snage za tržište rada koja se temeljila na poslovima u javnom sektoru što je imalo utjecaj na rast deficita proračuna. Nova radna snaga pojačala je ukupnu ekonomsku aktivnost te je tako kapacitet i sposobnost njemačke ekonomije da apsorbira rast dovedena do krajnjih granica.
Njemačka stopa inflacije nakon ujedinjenja rasla je brže nego u ostalim europskim zemljama što je dovelo do intervencije Bundesbanke u obliku povećanja kamatnih stopa. Uz stabilnu, ali relativno slabiju valutu u odnosu na ekonomije u okruženju te smanjenu stopu inflacije (zahvaljujući intervenciji Bundesbanke) Njemačka se našla u prednosti o odnosu na trgovinske partnere u susjedstvu. Da bi u to vrijeme ostali konkurentni, njemački trgovinski partneri morali su spustiti vlastitu stopu inflacije u odnosu na njemačku što je tada zahtjevalo oštre rezove u domaćoj potrošnji te mogući put ka recesiji na što nijedna od zemalja u okruženju nije bila spremna. Manipuliranje tečajem njemačke marke osiguralo je visoku razinu kompetitivnosti njemačkog izvoza i može se reći da je jedan od razloga zbog kojeg se Njemačka prometnula u izvoznu velesilu. Međutim, razdoblje 1993-1999 u kojem se istovremeno provodila kombinacija restriktivne monetarne i fiskalne politike karakterizira se kao najlošije razdoblje njemačke ekonomije u kontekstu ostvarenog rasta.
Njemačka ekonomija mnogo više izvozi nego što uvozi, ali premalo potiče domaću potrošnju zbog čega joj je krajem 2013. u polugodišnjem izvještaju upućena oštra kritika od strane američkog Treasury Departmenta. U izvještaju se kritizira anemična stopa rasta domaće potražnje i njemačka ovisnost o izvozu koja onemogućuje uspostavljanje ravnoteže, i to u vrijeme kad mnoge zemlje euro zone moraju ozbiljno rezati potražnju i suzbijati uvoz kako bi pripremile prilagodbu. Riječ je o strategiji koju isto tako koristi i Kina i zbog koje je također često izložena kritikama od strane SAD-a. Kina primjerice štiti vlastitu ekonomiju manipuliranjem sa tečajem yuana u odnosu na dolar uglavnom ograničavanjem potrošnje u dolarima vlastitih izvoznih tvrtki. Umjesto potrošnje, od izvoznika u Kini se zahtjeva da dolare mijenjaju za domaću valutu u kineskoj centralnoj banci koja ih potom troši za otkup američkih državnih obveznica umjesto američkih proizvoda.
U trenutku kada je Njemačka izgubila moć nad kontrolom tečajne politike potpisivanjem ulaska u europsku monetarnu uniju morala je manipulirati sa drugim varijablama "troškova" kako bi i dalje ostala konukurentna stoga je implementirala tzv. Hartzove reforme kojima je fleksibilizirala radno zakonodavstvo. Riječ je o integralnom dijelu njemačke ekonomske politike poznatije pod nazivom Agenda 2010 koja slovi za najveću intervenciju u radno zakonodavstvo od Drugog svjetskog rata. Hartzove reforme započele su 2003., a zadnja u nizu Hartz IV provedena je u siječnju 2005.
Nakon uvođenja Hartzovih reformi, u Njemačkoj je došlo do drastičnog pada postotka stalno zaposlenih, a povećan je postotak zapošljavanja preko privatnih agencija te dolazi do porasta broja tzv. midi i mini poslova. Mini posao je radni odnos u kojem je poslodavac oslobođen plaćanja uobičajenih doprinosa poput poreza i zdravstvenog osiguranja u kojem od 2013. maksimalna plaća iznosi 450 eura. Pri tome treba naglasiti da je trenutno u Njemačkoj svaki peti radnik (20% zaposlenih) zaposlen na miniposlu, a dvije trećine zaposlenih osim miniposla nema nikakav drugi posao.
"Odgovorni" vjerovnici i "neodgovorni" dužnici
U godinama prije krize (do prosinca 2009.) njemačke banke su prema podacima Banke za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements) plasirale kredite u vrijednosti od 704 milijarde eura Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj. Riječ je o iznosu koji uvelike premašuje kapital njemačkih banaka, drugim riječima njemačke banke su posudile više novca nego što su imale (rastrošnih dužnika nema bez neodgovornih vjerovnika).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
