Odnos između Zapada i Rusije na vrlo je niskim, ako ne i na najnižim razinama od vremena Hladnog rata - do te mjere da se aktualne tenzije često nazivaju Hladnim ratom 2.0. No, jesu li Rusija i Zapad osuđeni na konfrontaciju ili je ovo samo jedno prolazno stanje nakon kojeg će doći do "renesanse" u odnosima?
Zapravo, gledajući unatrag 25 godina, do te renesanse već je trebalo i doći - uvjeti su bili postavljeni, SSSR se srušio i izgledalo je kako će nova Rusija biti saveznik i partner. Bio bi to uistinu (gotovo) kraj povijesti, ali se dogodilo nešto drugačije.
Naime, umjesto da se Rusiju vrlo oprezno i vrlo delikatno uvede u novi ekonomski sustav koji je, očito, nakon raspada SSSR-a trijumfirao, odluka je donijeta da se s Rusijom postupi na jedan drugi način - da je se izvrgne tzv. ekonomskoj "šok terapiji".
Što je "šok terapija" u ekonomskom smislu? Riječ je zapravo o nagloj tranziciji od starog modela prema kapitalističkom slobodnotržišnom, često i neoliberalnom, modelu. U šok terapiji dolazi do naglog, doslovno instantnog, ukidanja kontrole nad cijenama i valutom. U isto vrijeme povlače se državni poticaju, pokreće se instantna trgovinska liberalizacija cijele zemlje te se kreće s velikom, po mogućnosti maksimalnom, privatizacijom svega što je do sada bilo u rukama javnosti.
Mnogi će reći kako je zapravo riječ o pljački enormnih proporcija u kojoj sve državno, odnosno radničko, završava u rukama kapitalističke klase. Dakako, pobornici šok terapija smatraju kako su one u tranziciji nužne te kako će to omogućiti državi da se što brže prebaci na novi sistem i pokrene svoju ekonomiju sukladno novim pravilima. Sam termin skovao je ekonomist Milton Friedman, no "šok terapija" samo je dio šire ideje liberalizacije ekonomije.
Zadnjih nekoliko desetljeća proces liberalizacije ekonomije doima se apsolutno nezaustavljiv te prodire i u one zemlje koje mu se najsnažnije protive.
Prvi put kada je ekonomska šok terapija primijenjena bilo je u 1975. u Čileu kada je na vlast u vojnom udaru došao diktator Augusto Pinochet.
Deset godina kasnije, 1985. šok terapiju primijenio je u Boliviji tadašnji ministar planiranja, Sánchez de Lozada (kasnije predsjednik u dva mandata), i to uspješno - naime, uspio je šok terapijom zaustaviti ogromnu hiperinflaciju koja je narasla na 25,000% - srezao ju je na jednoznamenkastu brojku.
Nadalje, nakon raspada Istočnog bloka, šok terapije pokazale su se ekonomski relativno pozitivne u slučaju Češke i Poljske.
Što se onda dogodilo s Rusijom? Rezultati ne samo da nisu bili pozitivni, bili su katastrofalni po Rusiju, njenu ekonomiju, njen narod, njenu budućnost, ali i za planove koje smo naveli na početku teksta.
Zaključak? Šok terapija u nekim slučajevima može biti učinkovita (mada bi se i o učinkovitosti moglo puno toga reći, naročito ako ona dovodi do naglog jaza između bogatih i siromašnih), a u drugima katastrofalna. Zašto? Sada kada imamo nekoliko oglednih primjera možemo komotno zaključiti kako je jedan, ali vrlo bitan faktor, onaj vezan uz provoditelje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
