Rijetko se dogodi da američki Kongres zadobije toliko medijske pozornosti, kao kada za govornicom na Capitol Hillu stane američki predsjednik ili izraelski premijer. A upravo je dolazak Benjamina Netanjahua, premijera Države Izrael, bio iščekivan i ispraćen nevjerojatnim zanimanjem novinara i javnosti, posebice stoga što se rijetko događa da jedan nedržavni posjet (Netanjahu nije posjetio Bijelu kuću, već je došao na poziv republikanske frakcije u Kongresu) ima toliko značaja. Popularni "Bibi" prvo se obratio 2.ožujka proizraelskom lobističkom Američko-izraelskom odboru za javne poslove (AIPAC) na njihovoj godišnjoj skupštini, a dan kasnije je govorio na izvorištu američke zakonodavne vlasti. Netanjahu se usredotočio na upozorenja da dogovor s Iranom oko iranskog nuklearnog programa ne bi spriječio Teheran u izradi nuklearnog naoružanja.
Govor je bio pun dokazivanja iranske povijesne prijetnje. Netanjahu je išao toliko daleko da je spominjao perzijski antisemitizam iz praktički biblijskih vremena – spretno napominjući vremena rata, ali izbjegavajući priznati da je perzijski kralj Kir oslobodio Židove ropstva i darovao im mogućnost preživljavanja. Irance je usporedio s nacistima te je retorikom krenuo prema nuklearnom programu kao dokazu iranske genocidne namjere, unatoč tome što nitko do sada nije dokazao da Iran razvija nuklearno naoružanje ili da ga ima namjeru upotrijebiti.
Zanimljiva je i Netanjahuova opaska da je njegov dolazak politički, što nikako nije njegova namjera. Teško je shvatiti poimanje političkog u slučaju izraelskog premijera koji dolazi u srce američke politike. Vrlo je slikovito i neskriveno objasnio da će Amerika uvijek stajati uz Izrael, upravo onaj Izrael koji zna kako izigrati američko povjerenje. I dok je hvalio američku potporu svojoj državi, Netanjahu je oštro kritizirao Obamu i njegovu administraciju u nastojanju postizanja dogovora oko nuklearnog pitanja u Iranu.
Jedna strana mišljenja smatra da je svojim govorom Netanjahu dodatno pogoršao američko-izraelske odnose, jer se odazvao pozivu oporbene Republikanske stranke, te svoj posjet nije koordinirao s Bijelom kućom. Na taj je način podcijenio povjerenje i savez američke i izraelske države, te ugrozio nestranačke odnose koje je Izrael uvijek imao i s Demokratima i s Republikancima. Ovime je Netanjahu napravio snažnu pogrešku, jer se upleo u međustranačke borbe u SAD-u.
S druge strane, Netanjahu je izrazio zabrinutosti i strahove koje mnogi osjećaju u vezi pregovora. Mnogi smatraju da je američki predsjednik Barack Obama u protekle dvije godine neoprezno dao mnogobrojne ustupke iranskoj vlasti, te de facto omogućio iranski nuklearni program, time što je usporio njegov razvoj, ali nije ga i zaustavio. Ipak, ti su glasovi u manjini. Svi žele danas dogovor s Iranom, a Netanjahu će svojim govorom samo postići kontraproduktivnu reakciju.
I to je činjenica koja uzima u obzir da je Netanjahuova želja da ne dođe do dogovora. Međutim, kao i u svim međunarodnopolitičkim govorima, donosioci odluka obraćaju se prije svega vlastitim biračima. A za Benjamina Netanjahua nema bolje prilike osvojiti glasove birača nego pojaviti se pred "najvećim zaštitnikom Izraela", američkim Kongresom. Ti su glasovi važni jer Netanjahu izlazi na parlamentarne izbore 17.svibnja. U načelu, izraelski premijer je prihvatio poziv stranke oporbene vladajućoj stranci, te je kritizirao zemlju u čijem je najvišem zakonodavnom tijelu dočekan ovacijama, a sve kako bi osigurao ponovni izbor na krilima utjerivanja straha izraelskim građanima od iranskog nuklearnog programa. Ako će Netanjahu pobijediti, ta će pobjeda doći uz visoku cijenu mrlje na američko-izraelskim odnosima. Njegov protukandidat, koji mu blisko puše za vratom, Isaac Herzog, morao je pažljivo odvagnuti riječi kritike. Ako bi napao govor, Herzog bi ispao nelojalan prema pitanju državne sigurnosti, a ako bi prihvatio govor, jednostavno bi u očima Izraelaca dao ruku Netanjahuu. Netanjahuov potez je na neki način vapaj za političkim preživljavanjem, jer u ispitivanjima javnog mnijenja vodi Herzog (s minimalnom razlikom), te je na meti oštre medijske kritike. No, ako se pregovori s Iranom opet produže, Netanjahu će moći likovati i reći da je njegov govor doprinio tome.
Stoga je Herzog upotrijebio drugu taktiku u odnosu prema govoru. Kritizirao je premijera da govor, iako impresivan, ne može spriječiti nastanak nuklearnog Irana, te da neće doprinijeti zaustavljanju dogovora. Opisao je Netanjahua kao osamljenog premijera, u izoliranom Izraelu, koji je dodatno sabotirao državne odnose s Washingtonom. Izraelska desnica je, kao što je bilo i očekivano, pozdravila premijerov govor, iako su neki političari centra izjavili da je Netanjahu trebao govoriti samo u AIPAC-u, a ne u Kongresu, jer je time dokinuo ionako teške osobne odnose s Obamom. Ti odnosi završili su posvemašnjim otuđenjem demokrata od izraelskog premijera.
Pritom će Netanjahu biti u dosluhu s republikanskim zastupnicima koji su krajem veljače najavili još jedan zakonski akt o Iranu. Republikanci se nadaju da će pronaći dovoljno demokratskih glasova da podupru taj zakon koji traži jačanje sankcija, a koji se sastoji od preporuka koje je dao nitko drugi do AIPAC. Barack Obama je već najavio da će uložiti veto na taj zakon. To će dovesti predsjednika u koliziju s Kongresom, gdje je Netanjahu upotrijebio dvojicu demokrata za svoje političke ciljeve: dobitnika Nobelove nagrade za mir Elieja Wiesela, koji je preživio holokaust, i visokopozicioniranog odvjetnika Alana Dershowitza. Predvodnica demokratske manjine u Kongresu Nancy Pelosi, koja je sama osvjedočena pobornica Izraela, prokomentirala je Netanjahuov govor uvredom za inteligenciju Sjedinjenih država. Njoj, kao i većini demokrata, je jasno da je Netanjahu iskoristio politički genij i ciničnu prevaru, te na mala vrata unio ogroman nemir i komešanje u američkoj zakonodavnoj kući.
Teško je uopće prisjetiti se da je itko u povijesti SAD-a, možda izuzev Winstona Churchilla, ovako iskoristio pozornicu SAD-a za vlastitu promidžbu. Zbog toga je 60 demokratskih zastupnika bojkotiralo njegov govor jer su smatrali da je nedopustivo da strani državnik koristi Capitol Hill za svoju predizbornu kampanju i za kritiziranje američkog predsjednika, koji je također izjavio da prijenos govora nije gledao.
Govor izraelskog premijera bio je još jedan u nizu njegovih međunarodnih nastupa koji će završiti samo na tom govoru. Za razliku od svojih prethodnika koji su pokrenuli akcije, koje SAD nisu podržale, poput Levija Eškola ili Menahima Begina, Netanjahu je u proteklih šest godina držao govore, prijetio, upozoravao, protestirao, ali nije pokrenuo nikakvu akciju. Unatoč tome, izgradio je nevjerojatno skupu vojnu opciju za napad na iransku nuklearnu infrastrukturu, ali se nije usudio upotrijebiti ni djelić te moći.
I dok je u SAD-u Netanjahuov govor izazvao oštre reakcije Obame, Kerryja i Nancy Pelosi, u Iranu je izazvao neviđenu javnu raspravu. Prije samoga govora, konzervativni iranski dnevni list Kajhan objavio je uvodnik u kojemu se optužuje da Izrael i Amerika rade zajedno u vođenju Irana da potpiše loš dogovor. Prema tom viđenju, izraelsko protivljenje daje SAD-u dovoljno prostora da iskamči loš ishod po Iran. Ovaj list, koji je blizak Uredu Vrhovnog vođe, cijelo vrijeme napada pregovore, a posebno iranskog ministra vanjskih poslova Zarifa i proizraelski lobi, unatoč tome što Vrhovni vođa još nije javno izrazio negodovanje protiv napora iranske pregovaračke skupine. Ipak, Vrhovni vođa Ali Hamenei u nekoliko je navrata naglasio da bi bilo bolje postići dogovor odjednom, a ne u stadijima, te da je nikakav dogovor bolji od lošeg dogovora.
Nakon Netanjahuovog govora, u Iranu se razvila šira rasprava. Posebno su bile primjetne izjave moćnog iranskog umjerenog političara Ali Akbar Hašemi Rafsandžanija. U svom govoru u Ministarstvu vanjskih poslova dan nakon govora u Kongresu, Rafsandžani je napomenuo da iranska pregovaračka skupina djeluje s podrškom Vrhovnog vođe, te da napreduju s njegovim planovima, ali da su kritičari takvog pristupa u skladu s Netanjahuovim govorom. Rafsandžani je rekao kako komentari nekih članova iranskog parlamenta protiv pregovarača nisu konstruktivne kritike već destruktivne, te je pozvao da progovore i za slučajeve gospodarske korupcije u zemlji. Velik broj dnevnih novina u Iranu stavili su ovu usporedbu izraelskih radikala s iranskim radikalima na naslovnice, a napad na Rafsandžanija je uslijedio u radikalnijim novinama poput Vatan-e Emruz.
I dok je govor, posve očekivano, izazvao raspre u Izraelu, Iranu i SAD-u, dublja analiza govora pokazuje da on nije posve vezan uz mobilizaciju izraelskih glasača i izazivanje bijesa u Bijeloj kući. Ono što je značajno primjetiti jest da Netanjahu nije protiv dogovora s Iranom. To je golem zaokret u diskursu i Netanjahua, ali i općenito izraelskih političara. Naglašeno je istaknuto u govoru da je alternativa ovom lošem dogovoru puno bolji dogovor. Istovremeno, po prvi puta Izraelci ne traže da se u potpunosti ugase sve centrifuge i da Iran u potpunosti odustane od nuklearnih postrojenja. Time je na neki način Netanjahu priznao da je nemoguće oduprijeti se volji svijeta za Iran s pravom korištenja nuklearne energije. Taj stav je Netanjahu ponovio pri povratku u Jeruzalem, gdje je izjavio da nije protivan dogovoru, već samo ovom dogovoru. Prije je Netanjahu uporno ponavljao da je i jedna centrifuga potpuno neprihvatljiva za Izrael, te da bi se izraelska sigurnost ostvarila samo ako se sve iranske centrifuge ugase. Prema neslužbenim izjavama Netanjahuovih savjetnika, radi se o prihvaćanju da Iran ostavi nekoliko stotina centrifuga, što je i dalje puno manje od onoga što su SAD spremne ostaviti. Optužujući Teheran da podupire terorizam, agresiju protiv svojih susjeda i prijeti izraelskom postojanju, Netanjahu je zatražio da se Iran odrekne ovih ideja, te da bi onda Izrael mogao mirno prihvatiti da Iran razvija nuklearnu energiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
