Geopolitički analitičar Dinucci Manlio: Kako je NATO potkopao Ukrajinu
"Dobro riješ, stara krtice!", tako je Marx opisao posao urađen revolucijom u devetnaestom stoljeću. Ista slika može se upotrijebiti i danas, u preokrenutom smislu, kako bi se opisalo ponašanje NATO-a u Ukrajini.
Ono je počelo, kad se 1991, nakon propasti Varšavskog pakta, raspao Sovjetski Savez i umjesto jedne jedinstvene države, koja bi bila u stanju spriječiti širenje NATO-a na Istok, došlo je do formiranja petnaest država, a među njima bila je i Ukrajina. Sjedinjene dražve i njihovi europski saveznici smjesta su se pokrenuli, kako bi iskoristili nastalu geopolitičku situaciju.
Godine 1999. NATO uništava ratom Jugoslavensku federaciju, državu koja bi eventualno mogla spriječiti prodiranje NATO-a na Istok i u NATO uklapa prve zemlje bivšeg Varšavskog pakta, Češku republiku i Mađarsku. Potom, godine 2004. i godine 2009. NATO će se proširiti na Estoniju, Letoniju i Litvu (koje su prije bile dio Sovjetskog Saveza, pa na Bugarsku, Rumunjsku, Slovačku i Hrvatsku (dio nekadašnje Jugoslavije) te na Albaniju.
Ukrajina, koja se prostire na teritoriju od 600 tisuća kvadratnih kilometara ima ulogu jastuka između NATO-a i Rusije, njom prolaze i energetski koridori između Rusije i Europske Unije – ostaje međutim autonomna. Ipak postaje dijelom 'Vijeća za sjevernoatlansku suradnju' i godine 1994. član organizacije 'Partnerstvo za mir' te doprinosi operacijama 'peacekeeping' na Balkanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
