Povezivanje bivših država Sovjetskog Saveza trenutačno se nalazi u međufazi. Na snazi je zajednički ekonomski prostor Rusije, Bjelorusije i Kazahstana koji će 2015. godine biti transformiran u Euroazijsku uniju s mogućnošću njezinog daljnjeg širenja. Putinovim riječima: "Mi predlažemo model snažne nadnacionalne unije koja će postati jedan od polova današnjeg svijeta dok će istovremeno biti učinkovita poveznica između Europe i dinamične azijsko-pacifičke regije."
Geografska osovina povijesti
Engleski geograf i geopolitičar Sir Halford Mackinder je 1904. u svom članku "Geografska osovina povijesti" postavio tezu da Rusija predstavlja središnju regiju euroazijske kopnene mase što je u narednim godinama preraslo u poznatu 'Heartland' teoriju. "Zar u svjetskoj politici upravo ta opisana oblast Euroazije nije osovinska (stožerna) regija, nedostupna brodovima, ali u prošlosti dostupna nomadima…Tu su bili i dalje postoje izuzetno pogodni uvjeti (iako ograničeni određenim činiocima) za razvoj velikih vojnih i industrijskih država. Rusija preuzima ulogu Mongolske imperije. U ovom dijelu svijeta ona zauzima centralni strateški položaj koji u Europi pripada Njemačkoj. Ona može nanositi i istovremeno primati udarce iz svih pravaca osim sa sjevera. Nikakva društvena revolucija neće promijeniti njen odnos prema velikim geografskim granicama unutar kojih postoji." Pošto je Euroazija površinom najveća, resursima najbogatija i stanovništvom najbrojnija kopnena masa na planeti ona predstavlja središnji kontinent. 'Heartland' ili središte Euroazije se geografski dobrim dijelom poklapa sa Središnjom Azijom i ruskim prostorom, tj. Kazahstanom, Bjelorusijom i Rusijom koje formiraju Euroazijsku uniju.
Hrvatski geopolitičar Jure Vujić u svom radu 'Postmoderna geopolitika' ukratko sumira Mackinderovo viđenje Rusije: "U djelu 'Democratic Ideals and Reality', Mackinder obraća pažnju na važnost ruskog teritorija kao kompaktne kontinentalne mase koju je nemoguće kontrolirati s mora i osvojiti u potpunosti." 'Heartland' je dakle onaj prostor na koji pomorske sile imaju najmanji utjecaj, to je prostor u dubini kontinenta najudaljeniji od oceana. Za Mackindera 'Heartland' je "najveća prirodna tvrđava na planeti". Mackinder opisuje Rusiju kao kopnenu silu koja se razvijala na drugačiji način od zapadne Europe. Zapadna Europa je s epohom Kolumba osvojila Atlantik i usmjerila se na oceane za razliku od Rusije koja je širila svoj utjecaj putem kopna na Sibir i Srednju Aziju. U studiji o imperijalizmu pod nazivom 'Wars of Empire' britanski povjesničar Douglas Porch opisuje spomenutu razliku: "Rusko širenje je bilo sasvim drugačije prirode od širenja drugih imperijalnih nacija. U prvom redu, to je bio kontinentalan a ne pomorski poduhvat. Bio je to nastavak obrambenog širenja Moskve…"
Povezivanje nekoliko bivših država Sovjetskog Saveza u novu Euroazijsku uniju stoga ima duboku geopolitičku pozadinu objedinjavanja središnjeg prostora Euroazije. U suvremenom kontekstu Euroazijska unija bi zapravo trebala predstavljati veliki prostor između Zapada (Europska unija), Juga (islamski svijet i Indija) i Istoka (azijsko-pacifička regija). Cilj osnivanja Euroazijske unije nije samo povezivanje bivšeg sovjetskog prostora već i povezivanje drugih dijelova Euroazije preko tog prostora. Utemeljitelj neo-euroazijske geopolitičke škole Aleksandar Dugin smatra da bi prostor Euroazijske unije trebalo postati velika regija koja bi u prijateljskim i partnerskim odnosima s ostalim zonama omogućavala svim dijelovima Euroazije da djeluju kao civilizacijski polovi nezavisni od američkog utjecaja.
Od Mackindera do Kissingera
Geografski, Mackinder je svijet podijelio na: 1. Heartland ili središnji dio Euroazije, 2. unutrašnji ili rubni polumjesec oko Hearlanda koji obuhvaća obalne dijelove Euroazije, 3. vanjski ili otočni polumjesec koji obuhvaća otoke (Japan, Britanija, Indonezija) i kontinente (Amerike, Australija) oko Euroazije.
Iako se u više od stoljeća politička, društvena i gospodarska situacija uvelike izmijenila osnovne postavke Mackinderove teorije još su uvijek žive. Američki politolog Christopher J. Fettweis piše: "Euroazija, ili 'Svjetski otok' za Mackindera, još je uvijek središnja američkoj vanjskoj politici i vjerojatno će i dalje ostati tako neko vrijeme. Konvencionalna mudrost drži da će samo sila koja dominira resursima Euroazije imati potencijal da ugrozi interese Sjedinjenih Američkih Država." Gregory D. Cleva u svojoj knjizi o Kissingeru i američkoj vanjskoj politici analizira Kissingerovu postavku Amerike kao "otočne sile" tj. kao sile vanjskog ili otočnog polumjeseca Mackinderovom terminologijom. Kissinger piše: "Mi imamo strateški interes u Euroaziji…naime, geopolitičku činjenicu da su u odnosu na Euroaziju Sjedinjene Države otočna sila s inferiornim resursima, u sadašnjosti samo u ljudstvu, ali zatim i u industrijskim kapacitetima. Stoga smo suočeni s tradicionalnim problemom 'otočne' sile – Kartage u odnosu na Italiju, Britanije u odnosu na kontinent – čiji opstanak ovisi o sprečavanju suprotne kopnene mase od padanja pod kontrolu jedne sile, prije svega otvoreno neprijateljske. Ako bi Euroazija pala pod kontrolu jedne sile ili grupe sila, i ako bi ta neprijateljska sila imala dovoljno vremena da iskorištava svoje resurse, trebali bi se suočiti s nadmoćnijom prijetnjom."
Brzezinski i 'crna rupa' Euroazije
Američki geopolitičar Zbigniew Brzezinski u svom djelu "Velika šahovska ploča" pad SSSR-a je usporedio s nastankom crne rupe geopolitički shvaćeno. Sovjetska sila držala je gotovo cijeli 'Heartland' pod svojom kontrolom i iz tog središnjeg područja težila projekciji svoje sile ka obalnim dijelovima Euroazije. Pad SSSR-a stvorio je crnu rupu pošto se urušila moć tog ogromnog socijalističkog bloka koji se u geopolitici povezuje sa kopnom i kopnenom moći nasuprot pomorskom Zapadu s liberalnim svjetonazorom. Brzezinski piše: "Raspadom površinski najveće države na svijetu, koncem 1991. godine, stvorena je "crna rupa" u
samom središtu Euroazije. Bilo je to kao da je geopolitičko 'srce kontinenta' iščupano s globalne karte." Brzezinski je zamislio da se nastala crna rupa popuni zapadnim političkim sustavom europske varijacije: "A što se Rusija bude brže približavala Europi, prije će crna rupa u Euroaziji biti ispunjena suvremenijim i demokratičnijim društvom." No ostavlja i alternativno rješenje: "U središtu Euroazije, prostoru između sve veće Europe i regionalno rastuće Kine, ostati će "crna rupa", osim ukoliko Rusija ne razriješi svoje unutrašnje dileme glede vlastitog postimperijalnog samoodređenja." Teško je reći da stvaranje Euroazijske unije predstavlja antiamerički potez, no da predstavlja udarac američkoj težnji za globalnom hegemonijom to svakako. Brzezinski u svojoj knjizi kao nepovoljnu opciju opisuje stvaranje kontrasaveza „koji bi označavao neku vrstu euroazijske antiameričke koalicije s ciljem reduciranja američke premoći u Euroaziji."
Ponovno ujedinjavanje Heartlanda
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
