Michael Weiss, analitičar koji piše tekstove za vanjskopolitičke listove kao što su Foreign Policy i libanonski NOW, osvrnuo se u svom zadnjem tekstu na mogućnost da oružje pobunjenicima u Siriju stiže iz Hrvatske. Naime, Weiss ističe kako mnoge vrste oružja koje su sada u rukama pobunjenika također koristi i hrvatska vojska. U svom tekstu "Tko je upravo počeo naoružavati sirijske pobunjenike?" Weiss ne prilaže gotovo nikakve konkretne dokaze za svoje tvrdnje osim što ističe kako je jedan izvor u Washingtonu istaknuo kako bi "Hrvatska mogla biti upletena".
Osvrnuti ćemo se na pojedine izjave, no prije svega pogledajmo što je Weiss zapravo rekao. Pritom treba imati na umu kako Weiss od samog početka krize (pogledaj njegove ranije tekstove) otvoreno "navija" za pobunjenike.
Hrvatska, koja je zajedno sa skupinom europskih i bliskoistočnih sila, priznala Sirijsko Nacionalno Vijeće kao jedinog legitimnog predstavnika sirijskog naroda, još uvijek nije članica Europske Unije (trebala bi postati u srpnju ove godine) te tako, tehnički, ne sudjeluje u EU embargu isporuke oružja. No, Hrvatska je dio skupine 'Prijatelji Sirije', a hrvatska ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, bila je prisutna na drugoj konferenciji u Istanbulu 2012. Ranije je istaknula zabrinutost zbog hrvatskih naftnih polja, koje su zbog sankcija i sigurnosti neupotrijebljivi (prije godinu dana, Hrvatska je naredila svim poslovanjima da se povuku iz Sirije, tim činom INA, nacionalna naftna kompanija, ostvarila je gubitak od "stotina milijuna eura"). Ova pro-EU balkanska država, koja još ne podliježe EU jurisdikciji, također ima i zgodan geopolitički motiv potkopavanja ruskog saveznika.
No, čak i ako pretpostavimo da Zagreb ne šalje direktno ili indirektno oružje u Siriju, da li možda nepoznati trgovac oružjem - hrvatski ili ne, državni ili ne - već radi direktno s regionalnim posrednikom u nabavi? Ako jest, kako su uspjeli ispregovarati glatku transportnu rutu preko Turske i Jordana?
Jedan mogući scenarij bio bi taj da oružje zapravo dolazi iz Libije, od kuda je inicijalno oružje počelo stizati u Siriju. Bivša Jugoslavija, koja je proizvodila M50 i M79, imala je dobre odnose s Muammarom Gaddafijem, kao i Hrvatska prije libijske pobune i NATO intervencije (bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić je izgleda želio da se ti odnosi i dalje nastave).
Dakle, moguće je da se svo to oružje prodalo Libiji još u to doba te da je sada iz skladišta poslano od strane NTC-a u drugu zemlju - makar se tada postavlja pitanje zašto je libijskim vlastima trebalo godinu dana da pošalju teže naoružanje kada su do sada slali samo lakšu municiju. Niti ne objašnjava zašto bi NTC sada odjednom odlučio slati oružje umjerenim segmentima, a ne džihadistima, mada zapadne sile navodno na tome inzistiraju.
Posljednjih nekoliko dana pokušavao sam, uzastopno, telefonom i e-mailom, dobiti informacije od ureda za medije i vojnog savjetnika Hrvatske misije u New Yorku, da vidim da li mi oni mogu objasniti kako to da su se kod pobunjenika u Siriji našli točno oni modeli oružja koje koristi hrvatska vojska. Nisam dobio odgovor.
Jedan izvor u Washingtonu koji je blizak s pobunjenicima u Siriji, sugerirao mi je kako bi Hrvatska "mogla biti upletena", no smatra kako je teorija o libijskim skladištima vjerojatnija, pošto se isto oružje pojavljuje i nestaje u Maliju. Izvor mi također ističe kako činjenica da oružje ne dobivaju Salafisti ili Nusra Front, pokazuje kako su upletene zapadne sile."
Weiss polazi od argumenta kako je EU uvela embargo na prodaju oružja Siriji, no Hrvatska još uvijek nije službeno postala članica Europske Unije, dakle za nju ta pravila još uvijek ne vrijede. Zašto Hrvatska? Razlog zbog kojih Hrvatska postaje "očiti sumnjivac" svakako je vanjska politika. Svaki malo bolji poznavatelj geopolitike zna koliki utjecaj Washington ima na Zagreb te kako se Hrvatska na razne načine koristi kao prekretnica ruskom i drugim interesima i utjecaju u regiji.
Weiss u svom tekstu nigdje ne spominje SAD koji je glavni politički sponzor naoružanih pobunjenika u Siriji. Neupućeni čitatelj dobio bi dojam kao da je Hrvatska "ključni igrač" u destabilizaciji Sirije. Naravno, to nije tako, ali svaka upletenost Hrvatske u ovaj konflikt je loša i opasna.
Izuzetna geostrateška važnost Hrvatske ujedno je i jedan od ključnih razloga zbog kojih Hrvatska do sada nije uspjela razviti vanjsku politiku u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Ta činjenica znatno utječe i na gospodarski (ne)razvoj Hrvatske i samim time vodi u sve konkretnije nazadovanje životnog standarda. Zbog mnogih nerazjašnjenih stvari iz 90-ih, hrvatska javnost sistematski se već 2 desetljeća "kondicionira" da ne propitkuje vanjskopolitičke faktore već se za sve ključne probleme navodni odgovori traže na domaćoj ili regionalnoj sceni. Mnoge zablude i nedoumice mogle bi se vrlo brzo pojasniti ukoliko bi element vanjske politike uključili u najvažnije debate. No, to se ne događa s razlogom - kontrolom politike u Zagrebu, kontrolira se (ili barem nastoji kontrolirati) i regionalna događanja.
Ovo je već sasvim druga tema, no iskoristimo prigodu da još jednom vanjsku politiku istaknemo kao odlično mjerilo političke autentičnosti domaćih snaga. Svaka konkretna promjena - a one polako i sigurno stižu na Balkan (narodni prosvjedi u Grčkoj, Sloveniji, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori itd) - morati će sa sobom nositi i promjenu vanjskopolitičke agende. Hrvatska, upravo zbog svoje idealne pozicije, mora doći u situaciju kada može otvoreno i bez kočnica trgovati i surađivati sa zemljama u kojima pronalazi svoj ekonomski interes. Vrijeme je da se floskule o "izvozu demokracije" u potpunosti izbace iz dnevnih tema. Biti "izvoznik demokracije", ali i "lider u regiji", nisu nimalo pozitivne konotacije ako znamo što one uistinu označavaju. S jedne strane hipokritički odnos prema svijetu, s druge neutemeljeno patrionizirajući stav u regiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
