Pobjeda desničarskog Nacionalnog Fronta (FN) u Francuskoj poprilično je šokirala politički establišment diljem Europe. Liderica FN-a, Marine Le Pen, uspjela je znatno ublažiti retoriku svoje stranke, čije su se raniji stavovi slobodno mogli nazvati fašističkim, te ostvariti veliku izbornu pobjedu na Europskim izborima. Pritom je Francois Hollande pretrpio poraz od kojega se vjerojatno više nikada neće oporaviti.
Ono što se do nedavno činilo gotovo nemoguće, danas je već pitanje koje su si počeli postavljali mnogi Francuzi - da li je ovo početak puta koji završava ulaskom Le Pen u Elizejsku palaču?
Jačanje FN-a svakako je najveći politički događaj godine ne samo u Francuskoj, već i u cijeloj Europi. S druge strane, ovo je i posve očekivani razvoj događaja jer francuski birači proglašavaju Hollandea najomraženijim predsjednikom u povijesti zemlje.
Dakako, da bi postigli takav uspjeh FN su morali prilagoditi svoju retoriku masama, što je značilo i odustajanje od pojedinih ranijih radikalnih stavova. No, žestoka anti-imigracijska politika i dalje je jedan od ključnih segmenata nastupa FN-a.
Pobjeda "dalje od centra" desnice za Francusku nipošto nije idealan ishod, o tome smo već pisali u više navrata (vidi: Francuska bi uskoro mogla imati daleko veće "probleme" od imigranata: Eskalacija nasilnog kriminala u Marseilleu kao odskočna daska za desničarski Nacionalni Front).
U suštini, ove političke promjene možemo uvijek gledati iz dvije perspektive: unutarnju i vanjsku. Takve promjene često nas dovode i do dva poprilično kontradiktorna, ali posve razumljiva, stava. Ako konstatiramo da je FN loša vijest za unutarnju situaciju u Francuskoj, isti FN može biti dobra vijest kada govorimo o vanjskoj politici Francuske.
Zašto ove kontradikcije uopće naglašavati, pa čak i jedan pravac opisivati "pozitivnim"? Da li je to neka vrsta prihvaćanje desničarske politike? Nipošto - kada je riječ o FN-u zaista i treba imati "dvostruke osjećaje" jer politika stranke to jednostavno nameće. FN dakako nije jedini takav primjer gdje neminovno dolazi do kolizije "pozitivno-negativnih" ocjena kada je riječ o komparaciji unutarnje i vanjske politike.
Dobar primjer imamo i u SAD-u gdje iz godine u godinu, naročito nakon izbijanja krize 2008., sve više jača desničarska libertarijanska struja (imajmo pritom na umu kako su libertarijanizam u SAD-u i libertarijanizam u Europi gotovo dvije različite ideje).
Nikako ne bismo mogli reći da bi za američki narod dolazak libertarijanaca u poziciju vlasti bila dobra stvar. Ne bi, "kapitalizam na steroidima" kakvog zagovaraju predstavnici ove struje bio bi vjerojatno ogroman šok koji bi dodatno osiromašio građane, pojačao sve oblike radničke eksploatacije (koja je u SAD-u uvijek i prednjačila nad primjerice Europom) i dodatno izrazio klasnu podjelu.
S druge strane, isti taj pokret u SAD-u zagovara zatvaranje svih američkih vojnih baza izvan teritorija SAD-a, prekid svih vojnih sukoba izvan teritorija SAD-a i ravnopravan položaj s drugim zemljama svijeta. Dakle, ako kažemo da američki libertarijanizam svakako ima pozitivne i negativne strane to ne znači da smo nekakvi licemjeri već da situaciju, tj. njihov politički program, uistinu poznajemo te sukladno tome možemo objektivno i bez ikakvih emocija reći što valja, a što ne.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
