10. ožujka u Moskvi su se sastale visoke delegacije Ruske Federacije i Republike Turske. Dvojica predsjednika održala su višesatne razgovore koji su potvrdili da se nastavlja trend jačanja Pakta Putin-Erdogan koji je jasno vidljiv zadnjih skoro devet mjeseci. Nakon diplomatske krize i čelično hladnih odnosa koji su se zamrznuli krajem studenog 2015., kada je tursko zrakoplovstvo srušilo ruski borbeni zrakoplov Su-24 na tursko-sirijskoj granici, počevši od lipnja 2016., rusko-turski odnosi su se sve više poboljšavali. Posebice nakon propalog vojnog puča u srpnju i zbog sve gorih odnosa s Sjedinjenim Državama i Europskom unijom, Erdoganova Turska snažno se približila Putinovoj Rusiji. Upravo Amerikance Turci sumnjiče kako su zajedno s Fethullahom Gulenom stajali iza puča.
'Ovim sastankom u Moskvi završili smo proces normalizacije. Više ne želimo upotrijebiti tu riječ', rekao je Recep Erdogan nakon sastanka s ruskim kolegom Vladimirom Putinom na zajedničkoj konferenciji za novinare u Kremlju. 'Možemo konstatirati da su naši odnosi opet postali pravi partnerski te da surađujemo u raznim područjima i smatramo Tursku našim najvažnijim partnerom', kazao je Putin.
Ono malo obostranih sankcija što je preostalo se ukida. Rusija je zadržala neke sankcije na snazi usprkos pomirenju kako bi motivirala Turke da još više prionu zajedničkoj suradnji. Uoči sastanka dviju delegacija Rusi su ukinuli ograničenja na uvoz cvjetače, brokule i drugih poljoprivrednih proizvoda iz Turske. Očekuje se sve veći priljev ruskih turista u Tursku i obratno. Dvije države žele nadoknaditi gubitke u turizmu. Godina 2019. bi trebala biti godina turske i ruske kulturne i turističke suradnje. Erdogan je naglasio da dvije države mogu povećati trgovinsku razmjenu tako da se plaćanja odvijaju u ruskom rublju i turskoj liri. Trgovinska razmjena 2014. između dvije zemlje iznosila je 32 milijarde dolara a cilj je do 2023. ostvariti razmjenu u vrijednosti od 100 milijardi $.
Rusija očekuje da će njen projekt izgradnje prve turske nuklearne elektrane Akkuyu uskoro dobiti status strateške investicije. Dvije zemlje su se dogovorile o nastavku izgradnje plinovoda Turski tok. Plinovod bi trebao transportirati plin od Rusije do Turske ispod Crnog mora. Prvi vod cjevovoda čiji kapacitet će iznositi 15.75 milijardi kubičnih metara se očekuje da će biti u upotrebi do prosinca 2019. Drugi vod bi trebao voditi plin iz turskog teritorija preko Grčke dalje u Europu no detalji oko toga voda se tek trebaju utvrditi s europskim partnerima.
'Čak i ako se ne slažemo u svim pitanjima, ostavljamo sve komunikacijske kanale otvorenima i kao rezultat uspostave zajedničkog povjerenja trebamo nastaviti jačanje suradnje', izjavio je Erdogan. 'Želio bih podcrtati da mi smatramo Tursku ključnim partnerom. Spremni smo nastaviti aktivni politički dijalog na najvišem levelu', kazao je Putin.
Putin i Erdogan dogovorili su se da će nastaviti 'aktivno surađivati u borbi protiv terorističkih skupina, protiv tzv. Islamske države u Siriji, posebice u razmjeni obavještajnih podataka. Ta vojna suradnja trebala bi pomoći Turskoj da stvori 'pograničnu sigurnu zonu' bez IS-a i kurdske milicije YPG. U sirijskome ratu dvije su zemlje na suprotstavljenim stranama jer je Rusija uz šijitski Iran, odani saveznik vlasti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, a sunitska Turska podržava sirijske protivnike Asada. Unatoč tomu, dvije su zemlje (uz Iran) jamci prekida vatre proglašenog krajem prosinca u Siriji te pokroviteljice mirovnih pregovora u Kazahstanu, kako bi se pronašlo rješenje za sirijsku krizu. Tursku najviše nervira i brine snažna američka potpora kurdskim snagama YPG u Siriji koji se nalaze uz tursku granicu. Ako bi kurdska autonomija u Siriji postala dugoročno rješenje to za Tursku nikako ne bi bilo dobro. Tako bi Kurdistanska radnička stranka (PKK) imala potporu i utočište za svoje antidržavne akcije u Turskoj.
Element koji najviše zabrinjava NATO savez i Amerikance je to što su na tom sastanku Erdogan i Putin razgovarali o kupnji od Rusije obrambenih sustava S-400 kako bi Turska premostila problem u nabavci raketnog i proturaketnog arsenala. Zamjenik ruskog ministra obrane Aleksandr Fomin, koji je nazočio sastanku, kazao je kako nije isključena mogućnost da uskoro pred predsjednicima Putinom i Erdoganom bude spreman sporazum o prodaji raketnog sustava S-400.
Erdogan i Putin se čine nikad bliži i nikad u boljim odnosima. I to je istina. U posljednje vrijeme, kao što je i pokazao moskovski sastanak, suradnja na relaciji Moskva-Ankara ide u obostrano plodonosnom smjeru. Državna rukovodstva se slažu u velikoj većini pitanja. Uspjeh moskovskog sastanka i sve srdačniji odnosi s Rusijom idu itekako Erdoganu u prilog jer si tako prikuplja političke bodove odnosno glasove za predstojeći referendum o promjeni turskog Ustava u travnju. Erdoganu u ovom pred(izbornom) razdoblju trebaju male i velike političke pobjede kako bi uvjerio turski narod da je on pravi političar i državnik koji zavrjeđuje dobiti predsjednički sustav vlasti s moćnim ovlastima koje bi ga zapravo učinile modernim sultanom. Nitko od osmanskih vremena ne bi vladao s tolikom čvrstinom i moći kao Erdogan ako referendum prođe.
Suradnja naravno ide u korist i Putinu koji tako ponovo dobiva snažnog saveznika na Bliskom istoku. S Turskom uz Rusiju, najveća država na svijetu je daleko jača kad se konfrontira oko sankcija sa Zapadom i u daleko boljoj je situaciji za učvršćenje svojih interesa na Levantu. Ipak, Erdogan je Putinu manje potrebniji nego Putin Erdoganu. Loši odnosi i problemi sa SAD-om, EU-om, Armenijom i Grčkom tjeraju Erdogana u zagrljaj Putinu i nude mu sigurnost.
Dok su ekonomija, turizam i energetika polja oko kojih i jednima i drugima nije problem postići dogovor jer im suradnja nesumnjivo ide u prilog, vanjska politika je područje koje je mnogo 'skliskije' i teže za suradnju. Tursko-ruski odnosi su uostalom i pali na hladnoratovsku razinu zbog sukoba u Siriji. Na sastanku u Moskvi nije se samo razgovaralo o Siriji već i u sporu u Gorskom Karabahu i odnosu prema Europskoj uniji. Zabrinjavajuće je i moguća točka sukoba je budućnost Sirije. Ruski i turski pogled se tu prilično razlikuju.
Naravno, već spomenuti sirijski Kurdi su najveća briga za Turke. Između ostalog, radi tog problema su i Turci otvorili vrata suradnji prema Istoku. S Amerikancima oko Kurda teško će Turci napraviti prihvatljivi sporazum. S Rusima ima nade. Turska se protivi bilo kakvoj autonomiji Kurda u Siriji jer smatraju da bi tako narušili sigurnost svoje domovine. S Rusima je situacija drukčija. Njima ne smeta eventualna trajna kurdska autonomija u Siriji. I Rusi surađuju s Kurdima, ali ta suradnja ne mora biti vječna i trajna i ona se može zaustaviti ako Kremlj to poželi. Tome se Turci i nadaju.
Osim Kurda u Siriji predmet spora je i politička budućnost aktualnog predsjednika Assada. Ankara je cijelo vrijeme podržavala oporbene sunitske pobunjenike protiv Assadove vlasti. I sada, iako ne glasno kao prije, Turska negira legitimitet Assadu i nada se da će on biti svrgnut i zamijenjen umjerenim islamističkim sunitskim vođama u Damasku.
No, o budućnosti Sirije bit će još mnogo pregovora. Tu će i Iran igrati veliku ulogu, tj. sirijski mirovni proces odvijat će se tripartitno. Premda je Iran bio glavni protivnik Turske na Bliskom istoku radi sukoba interesa šijita i sunita to se počelo mijenjati narušavanjem odnosa Turske sa Zapadom. Okvir Rusija-Turska-Iran pruža mogućnost Turskoj da zaštiti svoje interese u Siriji i dalje duž Bliskog istoka. Rusija i Iran su se pokazale kao jedine države koje Tursku smatraju jednakim partnerom bez figa u džepu. Kad se to zna, onda se malo vjerojatnim čini da će Erdogan ponovo raskinuti odnose s Rusijom i Iranom čak i ako dođe do detanta s Europskom unijom i Amerikom. S Rusijom uz sebe Erdogan će ostvariti dio svojih interesa u Siriji i na Bliskom istoku. I zaštiti će Tursku od eventualnog novog puča ili vanjske invazije NATO saveza.
Upravo Pakt Putin-Erdogan izluđuje političare na Zapadu. Odnosi Turske s Europom i Amerikom su spali na niske grane, ali Erdogan je pokazao da je pronašao novu alternativu. A ta alternativa nikako ne odgovara policymakerima u Bruxellesu i Washingtonu. No, sami zapadnjaci su krivi za takav krah odnosa. Nakon Obame koji nije znao kako naći zajednički jezik s turskim predsjednikom, Trump oblikuje američku vanjsku politiku zaobilazeći Tursku i ne uzimajući u obzir njene interese. A tu je i Trumpova antimuslimanska logika i zabrana ulaska za državljane sedam muslimanskih zemalja koju je turska vlada javno kritizirala. To je kobno i loše za američko-turske odnose.
Jednako tako loše je za odnose EU i Turske zabrana turskih predizbornih skupova u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj i Švicarskoj. Skupovi na kojima bi se promoviralo 'Da' na skorašnjem turskom referendumu formalno su zabranjeni zbog sigurnosnih razloga, ali pravi je razlog taj da su se Europljani stavili na stranu turske oporbe i svih onih koji misle da je Erdoganovo vrijeme prošlo. Zapravo je Europa zatvorila vrata Erdoganu u studenom prošle godine kada je glasovanjem u Europskom parlamentu zamrznuto pristupanje Turske u EU zbog povreda ljudskih prava i sloboda. Zbog američkih i europskih propusta nastavlja se jačanje Pakta Putin-Erdogan koji tako mijenja političku sliku svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
