Ovih dana se u Hrvatskoj jako puno govori o obrazovanju, konkretno o kurikularnim reformama koje su već neko vrijeme u pripremi, ali sada se tema naglo politizirala i postaje udarna.
No, zanimljivo je primijetiti, da u svoj toj priči sama tema obrazovanja počinje naglo padati u drugi plan dok u prvi izbijaju političke podjele. Polarizacija društva doima se kao nepopustljiv trend kojeg prihvaćaju svi - i oni polarizirani i oni koji se polarizaciji oštro protive (jer protivljenjem takve magnitude također polarizaciju stavljaju u udarni trend).
Valja spomenuti nešto o samoj polarizaciji koja se širi našim društvom. U idealnom - udžbeničkom - sistemu, polarizacija bi trebala biti prostor za pokretanje argumentiranih debata s jedne i druge strane, debata koje bi u konačnici potencijalno dovele do fino skrojenog društva u kakvom želimo živjeti.
Kod nas to nije slučaj (za utjehu - nije naročito ni drugdje), polarizacija se ovdje svodi primarno na galamu (u najboljem slučaju), ali i na opću tenziju koja često ostavlja dojam grupnog punjenja bačve baruta. Zar je riječ o nekakvoj lokalnoj predispoziciji da razlike potpaljujemo do točke koja postaje opasna po stabilnost zemlje? Nije, jer moramo shvatiti da u našem slučaju ovakve polarizacije ne dolaze na dnevni red zato jer im je krajnje vrijeme da se s njima suočimo već dolazi po sili općih pojačanih frustracija kojima svjedočimo već zadnjih, cirka, desetak godina.
Ekstremna netrpeljivost, ksenofobija, homofobija, rasizam, nacionalizam, jingoizam - sve ovo, od stavova na vrhovima pa do uvredljivih i fašističkih grafita koji niču na zidovima naših gradova (i tek se selektivno uklanjaju), ne dolazi niti samo od sebe niti od nekakve nacionalne predispozicije, već kao nusproizvod ekonomske eksploatacije. Neki će to prevesti u jednostavniji termin koji se zove "besparica".
No, problem nije nužno u tome. Imamo danas pojedine države u svijetu koje rangiraju znatno više od Hrvatske po tzv. "indeksu sreće", a njihovi stanovnici imaju manja primanja i manju materijalnu imovinu. Problem s kojim se suočava Hrvatska, kao i mnoge zemlje iz bivšeg socijalističkog bloka Europe, je popriličan nesrazmjer između očekivanja i mogućnosti.
Nema ništa lošeg u očekivanjima, štoviše, normalno je da pojedinac želi napredovati u svakom aspektu svog života. Problem su mogućnosti kojih zapravo za sva ta očekivanja na ovom prostoru nema, odnosno s vremenom su uskraćena (prodana, prokockana, privatizirana ili od strane manje skupine prisvojena).
Uskraćene mogućnosti dolaze u direktnu koliziju s željama i očekivanjima i tu nastaje eksplozivna smjesa koja dovodi do glasne ekspanzije frustracija. Frustracija se pak ne kanalizira u logiku organiziranog otpora niti se koristi za promociju povrata uskraćenih mogućnosti već isplivava kao kaos i metež. Iz tog kaosa dobivamo negativnu polarizaciju i galamu dvije strane koje su obje gonjene vlastitim frustracijama, a sadržaj prijepora koji im se trenutačno nalazi na raspolaganju koriste kao oružje, ne kao delikatnu temu s kojom valja oprezno baratati.
Tako imamo situacije gdje su priče o prošlosti, naročito ratnim prošlostima, beskonačne, ali gotovo i uvijek bez konstruktivnog razumijevanja okolnosti i motivacije pojedinih strana koje su tada ratovale. Našlo bi se u našem društvu podosta onih koji bi bili spremni, već danas, na sve raspoložive načine obračunati se s drugim "taborom", ne znajući pritom ni što predstavlja njihov ni koje su značajke tog drugog.
Vatrenom gorljivošću zauzimaju se strane, po pitanju svega, a da se o samim stranama malo zna. Znaju li, primjerice, pristaše fašističkog režima iz vremena Drugog svjetskog rata, zaista sve o njemu? Znaju li isto pristaše komunističkog režima? Koliko je njih, bez obzira na stranu, u stanju kritički navesti negativne strane one struje koju navodno promiču? Ili se takvim pitanjima jednostavno ne zamaraju?
Mogli bismo brzo upasti u duboku raspravu o svim temama koje polariziraju javnost, ali pritom ćemo si dopustiti da smetnemo s uma jedinu apsolutnu istinu glede pojave takve polarizacije, a to je ekonomija (bilo novac, socijalno stanje ili ekvivalent percepcije sigurnosti).
Zašto izbijaju žestoki radnički prosvjedi diljem Francuske? Zbog Zakona o radu koji pogoduje poslodavcima, dakako. No, opća situacija, velika nezaposlenost i drugi ekonomski problemi, pumpaju taj gnjev. Da su Francuzi velikom većinom sasvim sretni svojim životima (odnosno da su imovinski vrlo dobro stojeći), ne bi se toliko obazirali na ovaj zakon.
Isto vrijedi i za Hrvatsku. Svaka tema oko koje se gomila polarizacija je uistinu jako bitna, ali u jednom drugačijem stanju mogle bi biti bolje raspravljene, ovako se svode samo na sve veće tenzije.
Zemlji to nikako ne paše, ali će uvijek pasati interesnim skupinama. Preko polariziranog društva može se ostvariti štošta, od vlasti do velikog ekonomskog probitka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
