Svijet je saznao za američki grad Ferguson prije nekoliko mjeseci kada je tamo ubijen mladi crnac Michael Brown (18) od strane bijelog policajca. Neposredno nakon ubojstva buknuli su prosvjedi, a nakon nekoliko nemirnih noći američke vlasti u grad pokraj St. Louisa šalju Nacionalnu gardu s ciljem zaustavljanja izgrednika, ali i gušenja prosvjeda.
Danas pak postaje jasno da prosvjedi u Fergusonu nisu ugušeni, samo su stišani pred novu eskalaciju, a ona je stigla ovog tjedna nakon što je porota visokog suda oslobodila policajca koji je, on tvrdi u samoobrani, ubio Michaela Browna.
Priča oko Michaela Browna nadovezala se na brojne druge priče o ubijenim mladim crncima, primjerice ona vezana uz ubojstvo Trayvona Martina i drugih koji često dobivaju znatno manju medijsku ekspoziciju. No, za velik broj stanovnika SAD-a medijska ekspozicija nije ni potrebna da bi znali u kakvom okruženju žive.
Policijska brutalnost u SAD-u nije nekakav "kulturalni" fenomen i treba ju promatrati iz jednog sasvim drugog ugla. Policijska brutalnost je manifestacija općeg stanja u jednom društvu i ne sugerira na dobro.
"Ovakve stvari se ne dešavaju u Europi", danas ističu mnogi i djelomično su u pravu. U Europi je još uvijek nezamislivo da policija bude toliko "laka na okidaču", pa čak i kada je riječ o incidentima s manjinama. No, ne znači da neće biti. Policijsku brutalnost osjetili su narodi Europe čim su se pokušali pobuniti protiv žestokih mjera štednje, a da su se pobunili još i malo "konkretnije", put od gumenih do pravih metaka brzo bi se prešao.
Ipak, u usporedbi s Europom, SAD je jedna druga priča. Klasne razlike u SAD-u itekako su izraženije nego u Europi gdje socijalna država tek izumire. Kapitalistički model u SAD-u stvara klasu obespravljenih i oni su daleko najveća prijetnja cijelom poretku, a ne nekakvi teroristi u planinama Jemena ili džunglama Somalije gdje SAD operira svojim dronovima.
Niti ekspandirajuća kineska ekonomija niti ruska sve istaknutija vanjska politika nisu ni približno tolika prijetnja vlastodršcima u Washingtonu i njihovim kapitalističkim zapovjednicima koliko je to sam narod SAD-a.
Isti ove činjenice nipošto ne promatraju prekriženih ruku već se pripremaju na borbu protiv "neprijatelja", a te pripreme mogu se vidjeti svugdje. Počevši s doslovno "orwellijanskim" nadzorom stanovništva putem masovne NSA špijunaže, preko uvođenja kontroverznih zakona poput Patriot Acta koji gaze ljudska prava data narodu SAD-a u temeljnim poveljama na kojima je zemlja stvorena, pa do najočitijeg - ubrzane militarizacije policije i snaga sigurnosti.
Kada SAD bombardira zemlje koje nikada nisu napale niti prijetile SAD-u, to se još može objasniti kao dio krvave ekonomske igre koja ima za cilj ugrabiti tuđe resurse. Pa i pragmatični Amerikanci, oni koji su svjesni što njihova zemlja, dakle u njihovo ime, radi na vanjskom planu, slegnuti će ramenima i prihvatiti brutalnost kao kotač koji osigurava prestižni status svjetske super-sile.
No, kako će sebi prosječan Amerikanac objasniti činjenicu da pripadnik policije sve više i više podsjeća na vojnika, što po oklopu, što po oružju, što po vojno-policijskim vozilima koja se kotrljaju i noćas ulicama Fergusona? Tko je sada meta? Tko je neprijatelj? Al-Qaeda? Putin? Assad? Ne, neprijatelj je onaj koji si ovo pitanje postavlja - američki građanin.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
