Vlasti u Ankari pojačavaju pritisak na SAD te ponovno traže da se američka tzv. "anti-ISIL" koalicija počne fokusirati na napade protiv sirijske vojske, a ne samo protiv ISIL-a. Za sada SAD nije popustio ovim pritiscima, no to bi se uskoro moglo promijeniti jer je došlo do određenih važnih političkih promjena u samom SAD-u (vidi: Veliki udarac za Obamu i Demokrate: Republikanci u izborima za Kongres preuzeli i Senat, John McCain postaje moćniji no ikad).
Turska je najglasnija u zagovaranju eskalacije rata u Siriji, no nije jedina, imaju snažnu podršku Francuske - bivšeg sirijskog kolonizatora. Ovih dana je francuski ministar vanjskih poslova objavio tekst u nekoliko utjecajnih listova ističući potrebu pokretanja vojne akcije u najvećem sirijskom gradu Aleppo kako bi se "spasilo" militante koji tamo drže dio grada pod opsadom u trenutku kada sirijska vojska sve snažnije steže obruč (vidi: "Nakon Kobanija spašavamo Aleppo": Na pomolu početak direktne konfrontacije između sirijske vojske i Zapadne koalicije).
Turski premijer Ahmet Davutoglu tvrdi kako sirijske snage vrše "masakr" u Aleppu i okolici te kako Turska ne može dopustiti pad Aleppa jer bi to, prema njegovim riječima, izazvalo masovnu izbjegličku krizu s kojom se Turska ne može nositi.
To uopće ne mora biti tako, štoviše, daleko je vjerojatnije da bi oslobađanje Aleppa dovelo do popuštanja aktualne izbjegličke krize jer bi se mnogi stanovnici vratili u Aleppo ukoliko vojska uspije preuzeti kontrolu. Sličan scenarij viđen je i u drugim gradovima. Kada je oslobođen Homs ljudi su se počeli masovno vraćati, tako da su izjave turskog premijera potpuno pogrešne te se on ovdje služi pričom o navodnoj eskalaciji izbjegličke krize samo kako bi dodatno vršio pritisak za pokretanje napada na Aleppo.
Dakako, zna se tko bi trebao biti glavni akter u sukobu sa sirijskom vojskom, SAD. Niti Turska niti Francuska ne žele same krenuti u takvu akciju, eventualno će se uključiti u američkoj sjeni, ali žele da SAD povede taj sukob. S druge strane, ako je SAD-u u interesu obračunati se s ISIL-om (što, izgleda, uopće nije tako bitno niti Ankari niti Parizu), onda im otvaranje novog fronta protiv sirijske vojske uopće ne odgovara, bar ne u ovom trenutku. No, to ne znači da Pariz i Ankara neće nastaviti sa svojim pritiscima.
Kakva se slika o ratu u Siriji stvara posljednjih dana u medijima? Jer određena "slika" uvijek se stvara, ali nikako u svrhu istine već u svrhu prigodnih političkih interpretacija. Ona danas izgleda otprilike ovako - dok je SAD zauzet borbom protiv najvećeg zla, ISIL-a, Assadove snage koriste trenutak te ubrzano razbijaju "sekularne pro-demokratske" pobunjenike.
Kao prvo, nije istina da se sirijska vojska ne bori protiv ISIL-a, jer žestoki sukobi s ovim teroristima vode se na više lokacija (vidi: Sirijska vojska sukobljava se s ISIL-om i napreduje). Kao drugo, sirijska vojska je u ratu protiv svih anti-vladinih militanata, bez obzira da li se nazivaju ISIL, Al-Nusra Front, Islamski Front, FSA ili nešto sasvim drugo. Taj sukob nije započeo američkim ilegalnim i nepozvanim ulaskom u Siriju, već je započeo još 2011.
Zar bi sirijska vojska trebala odustati od borbe s pro-Zapadnim militantima samo zato što joj američki vojni zrakoplovi lete na svega nekoliko minuta udaljenosti? Sirijska vojska čini upravo suprotno te pokazuje kako ih ilegalna američka intruzija u njihovu zemlju neće niti preplašiti niti obeshrabriti te nastavljaju s žestokim obračunom protiv neprijatelja.
Bitka za Aleppo se vodi od ljeta 2012. i militanti gube već mjesecima, izgubili su velik dio teritorija u okolici te samim time ostali bez logističkih ruta koje su im apsolutno neophodne. Sirijskoj vojsci sada treba još malo da zauzme najveći grad u zemlji i razumljivo je da je druga strana u velikoj panici zbog toga. Još od tog ljeta 2012. obje strane su isticale "tko osvoji Aleppo, dobiva rat", otprilike će tako i biti. Već skoro poraženim snagama sada su jedina šansa njihovi glavni saveznici, a među najeksponiranijima su svakako Francuska i Turska.
Zanimljiva je to kombinacija, no tu nema nekih velikih ideja, ono što spaja Ankaru i Pariz je čista neo-kolonijalistička glad za Sirijom koja će u narednom periodu biti izuzetan strateški prostor za energetsku opskrbu regije i Europe. Teritorijalne pretenzije, imperijalizam i pohlepe glavni su okidači za rat u Siriji. Tim silama nikada nije pasao unutar-sirijski proces, a inicijalne anti-vladine demonstracije pretvorili su u oružanu pobunu kako bi ista koristila njihovim interesima.
Već dugo se zna kako stvari stoje - sve će se uskoro svesti na to mogu li Pariz i Ankara zajedno nagovoriti Washington na pokretanje akcije protiv sirijske vojske i vlasti u Damasku. Ako se to dogodi, što je svakako moguće sada su se republikanski "jastrebovi" dokopali velike moći u američkom Kongresu (novi saziv Kongresa počinje u siječnju iduće godine, tada se može očekivati i brza eskalacija sukoba), bilo bi naivno očekivati da će sirijski saveznici mirno gledati takav scenarij.
Turska se pak nada kako bi glavninu tog "posla" trebao odraditi SAD. Njihov premijer Davutoglu u utorak se sastao s vrhovnim generalima turske vojske te pritom poručio: "Gledamo na razvoj situacije u Aleppu sa zabrinutošću. Mada grad nije na rubu pada, nalazi se pod ekstremnim pritiskom".
"Kada bi Aleppo pao, mi u Turskoj bili bismo zaista suočeni s velikom, jako ozbiljnom, i uznemirujućom izbjegličkom krizom. Zbog toga želimo sigurnu zonu", rekao je Davutoglu, referirajući se na plan uspostave tampon zone na sjeveru Sirije i zone zabrane leta. Drugim riječima, Davutoglu zagovara vojnu okupaciju sjeverne Sirije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
