Aktualnu grčku Vladu vodi ljevičarska stranka SYRIZA, inače SYRIZA je kratica za "Koalicija Radikalne Ljevice". Ipak, za sada još uvijek nismo vidjeli puno toga "radikalnog" kada je riječ o aktualnoj drami u kojoj Grčka pleše na rubu bankrota. Vođa ljevičarske stranke, grčki premijer Alexis Tsipras, redovno sastanči s EU liderima, povremeno sve skupa telefonski komentira s ruskim predsjednikom Putinom, zalaže se za odgode, kompromise, dijalog, dogovor... Drugim riječima, sve osim radikalnog rješenja.
Radikalno rješenje za Grčku
Koje bi uopće bilo radikalno rješenje za Grčku? Nije ga teško zamisliti, sama SYRIZA voljela je o istom pričati u svojoj fazi prije dolaska na vlast, no, sada je situacija očito malo drugačija. Lako je pričati i teoretizirati o fiktivnim scenarijima, no u trenutku vlasti, u trenutku mogućnosti donošenja odluka, posljedice tih potencijalnih odluka ponovno se razmatraju i od njih se često odustaje.
Radikalno rješenje za Grčku bi, vjerojatno, bilo izlazak iz eurozone, izlazak iz EU-a, odbacivanje vanjskih dugova, izlazak iz kompletnog euroatlantskog projekta, dakle uključujući i NATO pakt, itd. Što onda? Za grčke anarhiste vjerojatno anarhija zvuči dobro. Grčki komunisti pak također vide takav radikalan scenarij kao početak izgradnje jednog novog sustava, tako barem godinama tvrde iz KKE-a.
Pametna je izreka da ljudi danas puno lakše mogu zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Transformacija društva iz izrabljivačko-kapitalističkog u moderno socijalističko (s naglaskom na "moderno", a ne nekakve staljinističke eksperimente iz prošlog stoljeća) ne mora biti toliko nezamisliva, štoviše, početak može biti izgrađen na način da država počinje poticati radničko samoupravne kooperative koje bi već u samom početku dale osnovu na kojoj se može započeti jedan otklon od trenutačno dominantne ekonomske doktrine.
U Grčkoj su ove ideje itekako izvedive jer je narod do sada već poprilično traumatiziran godinama krize, mjera štednje i neizvjesnosti. Štoviše, sama činjenica da je SYRIZA uspjela osvojiti parlamentarne izbore u siječnju ove godine je potvrda da se grčki narod nalazi u, možemo je tako nazvati, "eksperimentalnoj" fazi, odnosno spremni su probati nešto drugačije jer su uvidjeli kako od stare dvostranačke paradigme (u grčkom slučaju govorimo o lijevom centru, stranci PASOK, i desnom centru, stranci Nova Demokracija) mogu očekivati samo još veću dozu jada i bijede.
SYRIZA se pojavila na grčkoj sceni u povijesnom trenutku, odnosno povijesni trenutak je SYRIZA-u postavio na grčku scenu. Pobjeda u siječnju ove godine bila je stoga također povijesni trenutak, ali i povijesna prilika. SYRIZA je uzela vlast tvrdeći da će se boriti ne samo za Grčku, već i za sve potlačene ljude Europe. Ima priliku to učiniti, ali čini to vrlo rijetko.
SYRIZA očito ne voli zamišljati razvoj situacije odveć radikalno ili drastično, no alternativa tada vodi u potpuno razvodnjavanje njihovih stavova i političkih ideala - od potencijalnog demokratskog socijalizma pasti će na grane socijal-demokracije. Gledajući njihove prijedloge, koji se svode samo na kompromise s do jučer deklariranim glavnim neprijateljem (Trojkom), teško je ne uočiti naglo ublažavanje retorike.
Koketiranje sa socijal-demokracijom
Tsipras i SYRIZA mogu to učiniti i dalje se nazivati "lijevom" strankom, kao što to čine tolike stranke diljem Europe. U današnjoj čudnoj europskoj politici biti "ljevičar" može čak značiti i zagovaranje uvođenja mjera štednje radnicima (!). Dakako, postoji logično objašnjenje, a ono je već svima jasno - ne govorimo o ljevičarima i desničarima, to su nazivi koje si oni daju sami.
Glavna podjela današnje politike u Europi, ili možda agenda te politike, je zagovaranje ili protivljenje ekonomskoj deregulaciji. Drugim riječima, dominantna politika je ona koja zagovara mjere štednje, reforme, rezove, sve s ciljem davanja veće snage i prostora djelovanja tržištu, a što manje državi i drugim "regulatorima".
U tom procesu radnici svakodnevno gube čak i zadnje tragove nekadašnje relativno velike socijalne sigurnosti te bivaju prepušteni na milost i nemilost slobodnog tržišta. Neki tvrde da je to dobro, da se time "lijene" tjera da rade. No, nije problem nužno u tome, problem je da posla jednostavno nema za svih, a i biti će ga sve manje i manje.
Netko vidi revizionizam, a netko petoljetke
SYRIZA dakako nije stranka koja će se tek tako predati dominantnim silama, ali proces u koji su se upleli je loš. Naime, svim svojim trudom kao da žele grčkom narodu pokazati da je mrska Trojka (sinonim za grčke međunarodne kreditore) ipak u pravu, kao da su mjere štednje ipak nužne i kao da grčki narod, obični ljudi, imaju obvezu vraćati dugove stvorene od strane prethodnih korumpiranih vlasti.
Nadajmo se da SYRIZA neće na kraju ipak izaći pred narod s takvim izjavama, ali svaki put kada Tsipras traži kompromis znajući da ga neće dobiti, korak smo bliže takvom scenariju.
Dakako, neki tvrde kako je sve ovo zapravo briljantan plan Alexisa Tsiprasa, da će on uspjeti nadmudriti nenadmudrive i da će grčki narod na kraju izaći kao pobjednik. To zvuči lijepo, ali možda uz preveliku dozu optimizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
