Osamdesetogodišnji Mihail Gorbačov je nedavno dao intervju njemačkom listu Spiegel u kojemu opisuje posljednje dane Sovjetskog Saveza, njegove neuspjehe u rješavanju problema s Komunističkom partijom, kao i pokušajima puča. Opisao je komuniste kao skupinu luđaka, Jeljcina kao osobu zaokupiranu moći i žeđi za slavom, sebe kao umornog čovjeka s ograničenjima, te Putina kao političara koji vodi zemlju u prošlost. Sve su to već poznate tvrdnje i opisi posljednjeg generalnog sekretara SSSR-a, velike sile koja je svoje posljednje trenutke doživjela u pokušaju državnog udara u kolovozu 1991. te ostala na papiru državom do prosinca te godine.
Danas se daleko više zna o tim danima nego što je svijet shvaćao u to vrijeme. Poznato je tko je donosio odluke, kakve su one bile i koje odluke nisu provedene. Događaji u kolovozu bili su dramatični, i nitko ih nije očekivao u zapadnim vladama iako je postojao opći osjećaj kako se nešto značajno događaja. Nakon što je postalo bjelodano da se SSSR raspada na svoje sastavne dijelove, sovjetska vlada je odlučila preuzeti kontrolu nad sovjetskim predsjednikom i generalnim sekretarom Gorbačovom. Pokušaj takvog državnog udara vodili su konzervativni članovi Komunističke partije, protivnici Gorbačovljevog programa reformi i ideje povelje o novom savezu koji bi decentralizirao mnoge ovlasti središnje vlade republikama.
Otkako je preuzeo vlast, Gorbačov je pokrenuo ambiciozan program reformi, poznat po dvojnom načelu Perestrojka i Glasnost. Ovi su potezi od 1985. znatno zabrinuli sovjetsku nomenklaturu, a ni sam Gorbačov nije predmnijevao da će ove slobode specifično povećati nacionalističke težnje neruskih naroda. Posebno se taj nacionalistički žar probudio 1991., u vrijeme kada je SSSR bio u dubokoj gospodarskoj i političkoj krizi. Godinu prije su Estonija, Latvija, Litva, Armenija i Gruzija proglasili obnovu svoje neovisnosti od Sovjetskog saveza. U siječnju 1991. sovjetska vojska je pokušala silom vratiti Litvu i Latviju, ali bez uspjeha. Na Gorskom Karabahu i u Južnoj Osetiji došlo je do oružanih sukoba.
Rusija je proglasila svoju suverenost 12. lipnja 1990. i započela ograničeno primjenjivati sovjetske zakone, posebno one vezane za gospodarstvo i financije, na području Rusije. Vrhovni sovjet Ruske socijalističke federativne republike je prihvatio zakone koji su bili proturječni sovjetskim zakonima. Na referendumu 17. ožujka 1991., kojega su bojkotirale baltičke zemlje, Armenija, Gruzija i Moldova, većina građana ostalih republika izrazilo je želju obnoviti novi Savez. Osam od devet republika (Ukrajina je bila protiv) prihvatilo je Povelju o novom savezu, koji bi stvorio Sovjetski savez kao federaciju nezavisnih republika, sa zajedničkim predsjednikom, vanjskom politikom i vojskom. Ovaj ugovor se potpisao 20. kolovoza 1991. a potpisnici su bili Rusija, Kazahstan i Uzbekistan.
Pokušaj državnog udara vodio je čelnik KGB-a Vladimir Krjučkov, a pridružili su mu se ministar obrane Dmitrij Jazov, ministar unutarnjih poslova Boris Pugo, premijer Valentin Pavlov, vicepredsjednik Genadij Janajev, čelnik Sovjetskog obrambenog vijeća Oleg Baklanov, predstojnik Gorbačovljevog ureda Valerij Boldin i sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza Oleg Šenjin. Oni su zahtijevali od Gorbačova i predsjednika Rusije Borisa Jeljcina uvođenje izvanrednog stanja i povratak na stare zakone. Jedno vrijeme su i Gorbačov i Jeljcin bili zatočeni.
Puč je počeo objavom izvanrednog stanja na medijima, a u Moskvu su stigli tenkovi koji su okružili Bijelu kuću odnosno sovjetski parlament. Od 19. do 21. kolovoza odvijali su se sudbonosni razgovori i pokušaji napada na parlament. Povijesne snimke pucanja na parlament i Jeljcinov uspon na tenk te pridobivanje vojske na svoju stranu bili su ključni trenuci 20. stoljeća. Urotnici su uhićeni, a Jeljcinu su dane ovlasti imenovanja čelnika regionalne uprave. Gorbačov je dao ostavku na mjesto generalnog sekretara 24. kolovoza, a zamijenio ga je Vladimir Ivaško do 29. kolovoza. Toga dana je Vrhovni sovjet okončao sve aktivnosti Komunističke partije na sovjetskom teritoriju. Jeljcin je potom preuzeo komunističke arhive i imovinu, te odredio zabranu djelovanja Partije na ruskom tlu i zatvaranje zgrade Centralnog komiteta.
U idućih nekoliko mjeseci prenesene su ovlasti djelovanja i stvorene nove institucije, a do prosinca samo Rusija, Kazahstan i Uzbekistan nisu proglasile svoju nezavisnost. Istog mjeseca je sedam republika (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Turkmenistan i Tadžikistan) pristupilo stvaranju Uniji suverenih država, ali ona se nikad nije materijalizirala. Umjesto toga, one će se uključiti u Zajednicu nezavisnih država (ZND) koju su 8. prosinca stvorili Boris Jeljcin, Leonid Kravčuk i Stanislav Šuškevič u Minsku, a čime je ništavnim proglašena unija iz 1922. kojom je osnovan Sovjetski Savez. Potom će Ruska Federacija 24. prosinca obavijestiti Ujedinjene Narode da nasljeđuje Sovjetski Savez i njegovo mjesto u UN-u i u Vijeću sigurnosti.
Putin je često opisivao ove događaje kao katastrofu. Ne priželjkuje on povratak komunističkog Sovjetskog Saveza, već moći i uređenosti države. Nakon propasti Sovjetskog Saveza krenulo se u tranzicijska istraživanja autoritarizma i demokracije na području bivše države, uz mnogobrojne regionale, etnonacionalne i kulturne osobitosti tijekom tog procesa. Stvaranje novih nacionalnih država na zasadama polufederalnih sovjetskih republika bilo je otežano definiranjem granica, izgradnjom nacija i novih političkih identiteta. Mnoge države su morale odgovoriti na pitanje tko je sada građanin, a tko stranac. One su morale dokazati da su njihove granice, utvrđene desetljećima putem sovjetskih komesara, realne te da postoje dominantne skupine koje će biti titulari nove države, u kojima su često postojale brojne etničke i nacionalne manjine. Borbe u Kirgistanu i Uzbekistanu, u Gruziji, Armeniji i Azerbajdžanu, u Čečeniji, Ingušetiji, Dagestanu, Južnoj Osetiji, sve su to posljedice sovjetske propasti, koje su i danas tektonski valovi takvog velikog sloma. Ove zemlje se još uvijek nisu konsolidirale od kraja SSSR-a.
Jedno od najvećih uspjeha Sovjetskog Saveza bio je narativ nacionalnog jedinstva i etničke skladnosti. Iako je taj pristup u potpunosti zanemario stvarno stanje na terenu, i iako je Sovjetski Savez imao propagandu multietničke utopije, nije bilo ratova i sukoba. No, sve je to bila samo varka. Nacionalno sigurnosno vijeće je 3. studenog 1959. napisalo veliko izvješće, s kojega se skinula oznaka tajnosti tek 2002. a široj javnosti postalo dostupno tek 2016., u kojemu se opisuje da sovjetski režim ima više poteškoća s nacionalnim manjinama nego prije Drugog svjetskog rata. Ujedno, izvješće naglašava kako zbog ideoloških razloga Moskva nastoji dokazati da nema problem nacionalnosti u svom stanovništvu koje se sastoji od 70-ak etničkih skupina. Način sprječavanja nastanka većih poteškoća rješavano je klasičnom sovjetskom metodom – čistkama vodstva na lokalnoj razini koje je pokazivalo previše nacionalnog osjećaja. Nakon Staljinove vlasti, Hruščov je pokušao provesti program novih zemalja u kojem je na tisuće Rusa odlazilo živjeti u srednjoazijske republike, naročito u Kazahstan. I danas se može govoriti o srednjoazijskim narodima kao nasljedstvu sovjetskih vremena, jer one govore o multietničkim društvima.
Ta višenacionalna društva stasala su na projektima prisilnih deportacija i izgradnje radnih logora. U Kazahstanu i Uzbekistanu, primjerice, postoji značajna korejska manjina, ali samo zato jer je Staljin deportirao svakog Koreanca iz sovjetskog Dalekog istoka 1937. jer se bojao infiltracije japanskih špijuna. I danas se službeno govori u Kazahstanu da su tijekom sovjetskog doba u tu zemlju došli Rusi, Ukrajinci, Nijemci, Turci i Koreanci pod različitim okolnostima – odnosno, putem deportacija. Oni su tamo živjeli implementirajući grandiozne planove sovjetske ekonomije – odnosno, radili su u radnim logorima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
