U Bruxellesu se 24. studenog sastala skupina za projekt europskog Istočnog partnerstva. Na ovom se susretu htjela provesti reforma suradnje s europskim istočnim susjedima k vjerodostojnijoj europskoj politici susjedstva i uklanjanje svake nejasnoće u smislu, svrsi i načelima ovog instrumenta europske vanjske politike. Svi dobro znaju da su smisao, svrha i načela Istočnog partnerstva u najmanju ruku nerazumljivi, a u najpesimističnijem smislu nepostojeći još od samog začetka ove ideje prije osam godina, otkako su na površinu došli neprekidni nesporazumi i zablude.
Istočno partnerstvo je osnovano 2009. godine kao zajednička inicijativa Europske unije i njezinih istočnih susjeda Armenije, Azerbajdžana, Bjelorusije, Gruzije, Moldove i Ukrajine u svrhu promicanja regionalne suradnje, političkih i gospodarskih reformi u šest zemalja, te za financijsku i tehničku pomoć i podršku. Ujedno je EU obećala izglede za pristupanje Uniji ovim zemljama. Međutim, kako bi zemlje Istočnog partnerstva imale poticaj za pokretanje reformi, suradnja se temelji na načelima diferencijacije i uvjetovanosti, sve pod geslom "Više za više, manje za manje". Pod tom idejom, Bruxelles nudi svojoj šestorici istočnih susjeda ugovorne odnose, duboke i sveobuhvatne sporazume o slobodnoj trgovini i korake usmjerene liberalizaciji viznog režima, uz preduvjet uspješne provedbe političkih i financijskih reformi.
Međutim, politička stvarnost je pokazala da se sustav poticaja pogrešno shvaća i zanemaruje. Potrebne reforme polako napreduju, ako uopće, a regija i dalje doživljava veliku nestabilnosti, povezanu sa susjedskim napetostima, kršenjima ljudskih prava, ukorijenjenom korupcijom i kršenjem medijskih sloboda. Kako bi se osiguralo da ova inicijativa, zajedno s Europskom unijom, ne izgubi vjerodostojnost, neophodno je dosljednije provoditi načela uvjetovanosti i diferencijacije nego do sada. Da bi to postigla, EU mora stvoriti konkretnije i mjerljive reformske zahtjeve, bolje nadzirati poštivanje uvjeta i uvjetovati svoja plaćanja i financijsku pomoć napretkom u političkim i gospodarskim reformama. Primjerice, politička potpora Ukrajini je upravo suprotna napretku Ukrajine.
Europski parlament je stvorio model EaP+- orema kojemu zemlje koje sudjeluju u reformama imaju koristi od veće uključenosti u EU projekte. Jedno digitalno jedinstveno tržište, energetska unija, industrijska partnerstva ili suradnja u obrambenoj politici posebno su prikladni za taj model. Bolja uključenost civilnog društva ključ je uspješne politike susjedstva. Za osiguranje podrške tvrtkama, organizacijama i građanima u regiji, Istočno partnerstvo mora pružiti opipljive rezultate u smislu zapošljavanja, prometa, neovisne opskrbe energijom i obrazovanja. Civilno društvo također igra bitnu ulogu u izgradnji dobrih i miroljubivih susjedskih odnosa.
Najteže pogrešno tumačenje Istočnog partnerstva vezano je za stajalište Moskve i uvjerenja kako Rusija smatra da je taj instrument usmjeren protiv politike Kremlja. Istina je da se u području Istočnog partnerstva događa sudar sfera utjecaja. Činjenica je pomalo drugačija s europske strane. Naime, Istočno partnerstvo pruža jednu temeljnu laž, a to je da će zemlje partnerstva ući u Europsku uniju. Takav je korak dalje nego ikad prije, jer Bruxelles ne samo da ne promišlja proširenje Unije, nego ovih država nema čak niti u dalekosežnoj ideji pristupa, čak ni Ukrajine niti Gruzije. Cjelokupni cilj ove inicijative je očuvati mir i sigurnost u regiji, te potencijalno korištenje projekta protiv Rusije, ako takav korak zatreba. Ovo partnerstvo se temelji na uvjerenju da je međusobna suradnja sama po sebi dragocjena vrijednost i može pridonijeti miru, stabilnosti i dobrosusjedskim odnosima.
Ukoliko je to cilj, onda je Europska unija znatno podbacila. S Bjelorusijom se povećavaju gospodarski, ali ne i politički odnosi. Dugogodišnji bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko pozvan je na summit Istočnog partnerstva, ali se on na pozivnici zahvalio i ispričao što ne može doći. Gruzija je u gorem stanju nego ikada i tek je sada shvatila kako se mora okrenuti i Rusiji da bi preživjela, čak iako Moskva podržava separatizam Abhazije i Južne Osetije, a slična situacija je u Moldovi. Armenija i Azerbajdžan će teško omogućiti djelovanje jedinstvenog Istočnog partnerstva zbog svojih neprijateljskih stavova, kao što se isto može očekivati između Rusije i Ukrajine. Do kuda može dovesti nekoordinirana akcija Europske unije zorno pokazuje Ukrajina. Četiri godine nakon europskog podupiranja bližih političkih veza s Kijevom, proizvelo je revoluciju, ulazak Rusije, ratni sukob i dolazak kriminalne skupine na vlast u Ukrajini.
I dok se EU lideri hvale i slave Istočno partnerstvo doista je potrebno sagledati koji su učinci veza sa zemljama bivšeg sovjetskog bloka odnosno kako bi Europa mogla skupiti krhotine koje su dobrim dijelom nastale nepromišljenošću i brzim donošenjem odluka. Uostalom, europska je politika nejednaka. Neki vjeruju da je moralna obveza zaštititi Ukrajinu i stati na kraj proruskim i ruskim vojnim potezima, osobito jer je Kijev (navodno) pokazao želju za političke i gospodarske reforme. Drugi kažu da je Zapad već dao previše pomoći, uz preveliku količinu rizika, a korupcija se nije smanjila već povećala, te se pojavila vlada protiv koje će se vjerojatno morati poduzeti sankcije, osobito nakon pronevjera u sudskom, financijskom i energetskom sektoru ukrajinskog društva i ekonomije. Umjesto ozbiljnog upozorenja Kijevu, Europska investicijska banka je najavila dodatnih 37 milijuna eura pomoći za poljoprivredni sektor Ukrajine, a cjelokupna financijska pomoć iz EU je oko 12 milijardi dolara. To je najveći financijski paket koji je Bruxelles ikad dao nekoj zemlji van Unije.
Unatoč tome, Ukrajina je i dalje u velikim problemima. Ako je Istočno partnerstvo veliki uspjeh, onda bi se moralo logički objasniti zašto je 94 posto financijske pomoći Ukrajini bilo u obliku pozajmnica zbog kojih će ova zemlja biti u dugovima u dugoročnom razdoblju. U idućih pet godina, Ukrajina mora vratiti 38 milijardi dolara, iako ima samo pet milijardi dolara rezervi u svojoj državnoj banci. Bruxelles tvrdi da je politički dogovor približio Kijev Uniji i drugim zapadnim institucijama više nego ikad prije, čemu je pogodovao i novi vizni režim za slobodu kretanja. Geopolitički je Kijev proslavio približavanje Europi, ali paradoksalno je upravo Euromajdanska revolucija odmakla Ukrajinu od NATO-a i EU-a nego ikad prije. Razvoj događaja potom, uz rusku intervenciju, naglasile su dva desetljeća zakašnjelih reformi i neposobnost vlade sklone patronstvu i kronizmu u makrofinancijskim stvarima, dovelo je najzad i do velike i ozbiljne razočaranosti među Ukrajincima. Mnogi od njih se sada prisjećaju da su europski dužnosnici jako pritiskivali tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča na potpisivanje političkih i gospodarskih sporazuma, suprotno ruskim savjetima. Tko sada ima odgovornost za posljedice takvog pritiska? Njegova formalna odbijenica potpisa na sastanku Istočnog partnerstva u Vilniusu 2013. godine vodilo je masovnim protestima koji su ga srušili s vlasti, te zatrovali odnose Kremlja i Europe.
Europljani sada promišljaju koji su idući koraci prema istočnim susjedima. Litva predlaže ambiciozan europski plan za Ukrajinu koji bi trebao u tu zemlju dovući dodatnih 50 milijardi eura u idućih deset godina, što je iznos koji će mnogi u Europskoj uniji glatko odbiti. Litvanci žele povećati suradnju s raznim dionicima i doprijeti do razočaranih Ukrajinaca, te od Ukrajine napraviti priču uspjeha europskog dosega prema Istoku. Čini se da Litvanci žive u oblacima ako smatraju da se to može glatko postići, nevezano uz savršeno jasnu blokadu Rusije. Uostalom, grupiranje NATO snaga u baltičkim zemljama može pokazati sasvim drugačiju sliku prema Istočnom susjedstvu nego što to govore financijske pomoći.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
