Kad bi vam netko u jeku ukrajinske krize, Obaminih govorancija u Bruxellesu, koje nadilaze bilo kakvu mogućnost kvalifikacije te prijetnji silom i tenkovima iz Kijeva istoku zemlje, kazao da je uzrok svega Njemačka i njezin imperijalizam, vjerojatno biste s negodovanjem podigli obrve. Nema tako davno kako je jedan ovdašnji novinar ustvrdio kako Sjedinjene Države zahtijevaju od Europe da sama sebi puca u noge, kako bi to zaboljelo Moskvu. A prvu bi zaboljelo današnju Njemačku čiji porast izvoza u Rusiju i rad njenih poduzeća u toj zemlji peterostruko premašuje izvoz u sve ostale zemlje, pa zatim Italiju, čijih 400 poduzeća posluje s Rusijom, zatim sve one uključene u izgradnju "južnog toka" plinovoda pod Crnim morem itd.itd.
Imperijalizam nekad i sad
To je sve točno, ali političke i ratne krize imaju dugu historiju i prethistoriju. A počelo je sve koje stoljeće ranije, kad su europske zemlje vodile intenzivne kolonijalne politike osvajanja i pomoću njih uspijevale ne samo postizati socijalni mir u vlastitoj domovini, već moć i bogatstvo za vlastite vladajuće klase. Nešto je mrvica dopalo i ugnjetenim klasama i vojnicima, koji su sudjelovali u kolonijalnim ratovima i tako imali ne samo osiguran posao – makar i masakriranja urođenika – već i nadu da će se u kolonijama obogatiti ili da će oni najsiromašniji iseliti na prekomorski teritorij i tamo imati perspektivu za sebe i za svoju djecu.
To je radila Francuska od Alžira do i Indokine, Engleska po cijelom svijetu, od Bliskog istoka do Kine i Australije, čak i bijedna i kasno ujedinjena Italija sa svojim imperijalizmom odrpanaca u Libiji i Abisiniji. Zlodjela imperijalista zapamtili su ugnjeteni narodi, ali oni su bili i ostali udaljeni od Europe, pripadali drugoj kulturi i religiji, slabo im se vjerovalo, a u ta vremena vijesti o stradanjima putovale su sporije, među kasapljenima nije bilo mnogo obrazovanih i pismenih, pa su saznanja o nečuvenim pokoljima, zvjerstvima i pomorima stizala u Europu sa znatnim zakašnjenjem i kad je čin ugušenja pobune bio već fait accompli – svršena činjenica.
Jedine zemlje koje su ostale u jurišu na osvajanje kolonija kratkih rukava bile su Njemačka i Austrougarska. No one su se sjetile da postoje primitivni seljački slavenski narodi, koje treba "naučiti raditi" ili izgurati još više na istok, pa je tako Austrougarska, nakon manje više burnih natezanja i potiskivanja otomanske imperije, anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908, što je neizravno dovelo do Prvog svjetskog rata. U tom ratu propalo je pet imperija: austougarska, njemačka, ruska, turska i kineska, ali halapljivo grabljenje teritorija nije time okončano.
Prvi svjetski rat završava Versailleskim mirom, a osvetnički je mir bremenit drugim, još mnogo užasnijim ratom, što će buknuti kroz dvadeset godina.
Hitler je s nacistima izmislio Drang nach Ősten –Prodor prema Istoku - kao jedan od stupova imperijalističke politike nove Njemačke, koja je imala postati novostvoreni svijet u nacističkoj viziji, brutalno osvojen vojnom čizmom, iako su takve tendencije u Njemačkoj postojale odavna.
Poljska je kroz historiju komadana nebrojeno puta, a teritoriji otimani međusobno između germanskog i slavenskog življa na Baltiku i u istočnoj Europi. Tako se rodni grad Kanta, Königsberg, sada Kalinjingrad, danas nalazi u ruskoj enklavi između Poljske i Litve.
Odgovor na njemački nacistički imperijalizam sovjeta i prije svega Staljina na Jalti bilo je pomicanje prema zapadu kako vlastitih granica tako i granca Poljske. Pomicanje na zapad granica Sovjetskog Saveza značilo je pomjeranje u istom pravcu granica Ukrajine. Tako se Könisberg, nekad glavni grad istočne Pruske, danas obreo kao Kalinjingrad u Rusiji, a sličnu povijest doživjelo je niz poljskih i ukrajinskih gradova, od kojih je vjerojatno najčuveniji i najbogatiji kulturnim spomenicima Lavov, koji je bio dio Ukrajine do XIV stoljeća, potom bio u poljsko-litvanskoj državi, da bi se našao kao galicijski grad unutar austrougarskog imperija u doba Prvog svjetskog rata, potom ponovo u Poljskoj, potom, nakon II svjetskog rata, ponovo bio u Ukrajini.
Bilo bi netočno tvrditi da Nijemci nisu uopće znali što je kolonizacija i kolonijalna opresija, jer su na primjer 1885 više dobili no osvojili koloniju Togo u kojoj su napravili prve koncentracijske logore za buntovne urođenike kao i radne logore za eksploataciju kave, kakaovca i pamuka. Od tog germanskog tretiranja domorodaca broj stanovnika je desetkovan, a velika većina ih je pomrla od napora i gladi. Nakon završetka I svjetskog rata prostor Togolanda podijeljen je između Francuza i Engleza. No Nijemci su se već bili "izvježbali" u postupanju prema "divljacima" i njihovom natjeravanju na pokornost najokrutnijim postupcima, u čemu se uostalom nisu baš mnogo razlikovali od francuskih i engleskih kolonizatora. O tome postoji obimna literatura, a francusko ubijanje dimom pobunjenika posakrivanih u planinskim pećinama Atlasa u Alžiru podrobno je opisala Asja Djebar. Marcella Emiliani, profesor historije kolonizacije na Sveučilištu u Bologni, navodi Togo kao primjer katastrofe kolonijalizma u Africi.
No Afrika, Indija ili Australija bile su daleko od očiju Europljana, a slavenski "divljaci" bili su tu, u Europi, na njenom Istoku kao Rusi, u centru kao Česi i Slovaci i konačno i na Jugu kao južnoslavenski narodi.
Germani i Slaveni
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
