Jedan od većih i zanimljivijih ideoloških sukoba današnjice svakako je onaj unutar širokog okvira tzv. "radikalnije" ljevice, one koja nije potonula u konformističku reakciju socijal-demokracije kao ni u grubu apatiju svog novoshvaćenog utopizma. Ta "radikalna" ljevica mogla bi se podijeliti u dva međusobno suprotstavljena kampa, tj. u dvije struje iz kojih crpi svu svoju energiju: anti-imperijalističku i progresivno-liberalnu.
Govorimo o dva izražena svjetonazora koja su "pohađala" istu školu, podjednako katarizički doživljavala prvi pravi doticaj s teorijama Karla Marxa itd. No, nešto još dublje od ideologije, možda prosti nagon za robovanjem pojedinim strujama, u jednom trenutku dovodi do raskola u ovim stavovima. Nakon tog raskrižja svaki daljnji korak udaljavati će se jedni od drugih, pa sve do točke da će svoje svjetonazore "naslanjati" na sebi fundamentalno oprečne, no daleko dominantnije, ideje i stavove.
Obje su, dakako, u svojoj jezgri anti-kapitalističke sile, ali niti jedna niti druga više nije istinsko revolucionarna, mada ih ništa nikada neće natjerati na ovako groteskno priznanje.
Liberalno-progresivna struja i anti-imperijalistička struja (ovo su zaista posve provizorni termini korišteni samo za potrebe ovog osvrta) do sada su se već toliko razišle da su postale neugodno nakazne, svaka u svom aspektu. Njihova srž je i dalje univerzalno pravedna, negdje duboko i daleko, no pitanje je hoće li ijedna od njih ikada se vratiti na istinsku revolucionarnu notu ili će nastaviti svoje razilaženje prema daljnjoj neprepoznatljivosti.
Ako ćemo biti toliko drski da ćemo obje struje izložiti kritici, onda ih ne smijemo štedjeti, a sama kritika mora biti uravnotežena s obje strane, jer koncept dvostruke kritike je, u nekim pristranijim situacijama, također oblik medijske manipulacije. Kritizirati jedno da bi se drugo napalo još žešće stari je "trik", opasan koncept propagandne manipulacije kojom se itekako pristrano nastoji prezentirati kao "nepristrano". U nekom idealnom svijetu, ljudi bi u školama trebali učiti ne samo čitati, već i "kako čitati", no o tome nekom drugom prilikom.
Progresivna-liberalna ljevica je danas ublažena verzija nečeg što se 70-ih i 80-ih često nazivalo Eurokomunizam, tj. govorimo o tendenciji tadašnjih komunističkih partija Zapadne Europe koje su nastojale razviti vlastitu teoriju kako bi onda bila izvan utjecaja Sovjetskog Saveza. Sam koncept Eurokomunizma pokazuje kako je ideološki raspad internacionalne ljevice već dugi niz godina bio na snazi.
Ostaci te "pro-zapadne ljevice" vješto nastoje sakriti svoje uzbuđenje progresivnim karakteristikama modernog kapitalizma. To ih stavlja u poprilično neugodnu situaciju. Previše navodnog progresa se događa u konturama modernog kapitalizma i ovaj segment ljevice polako počinje popuštati, potiho iza sebe ostavljaju svoje revolucionarne ideale i počinju "vjerovati" kako ovaj sistem možda nije idealan, ali je svakako bolji od svega do sada viđenog.
Nije teško razumjeti te stavove, štoviše, iznimno je teško ne povesti se za njima. Sve veća penetracija kapitalističke ideologije, tj. snage tržišta, u svaki segment ljudskog života, neminovno je dovela do znatnog progresa. No, govorimo li o stvarnom oslobodilačkom progresu ili tek o fasadi koja nikada neće biti, niti ne može biti, posve dovršena?
Pogledajmo neke očite primjere. Prošlo je 45 godina od "Stonewall nemira", nasilnih i militantnih demonstracija američke LGBT zajednice u New Yorku. Danas su prava ovih ljudi izuzetno bolja no što su bila tada. U tadašnjem SAD-u zakoni protiv homoseksualizma bili su striktniji nego u zemljama socijalističkog Varšavskog pakta. Iako SAD danas zaostaje po tom pitanju za zemljama kao što su Kanada i znatan dio Zapadne Europe, progres u manje od pola stoljeća je nedvojbeno ogroman.
O ovoj temi intenzivno je pisao Alan Sears u svom osvrtu pod naslovom "Queer Anti-kapitalizam: Što je ostalo od lezbijskog i gay oslobođenja?". U tekstu točno uočava kako je i za mnoge predstavnike LGBT zajednice, koja je često bila na prvoj linije fronte u borbi protiv kapitalizma, danas poprilično "komplicirano" zadržati svoj anti-kapitalistički stav, jer predodžba je da je upravo moderni zapadni kapitalizam - pošto je isti trijumfirao gotovo globalno - na neki način zaslužan i za brojne pozitivne promjene u društvu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
