Vijeće sigurnosti UN-a je u prosincu 2012.godine dopustilo da međunarodna zajednica na čelu sa "afričkim intervencijskim silama" pomogne Maliju kako bi povratili kontrolu nad sjevernim dijelom zemlje, koji su zaposjeli islamistički pobunjenici i Tuarezi. Sada, kada su operacije u punom tijeku i pošto su francuske i malijske snage ušle i u Timbuktu, vidi se (kao i u slučaju Libije) ogromna razlika između onog što je Vijeće sigurnosti UN-a dopustilo svojom rezolucijom i onog što se događa na terenu. Pokazalo se da u Maliju danas glavnu riječ ne vode "afričke intervencijske sile", kako bi morale, već umjesto njih najveći dio operacija izvode snage nekadašnje kolonijalne sile - Francuske.
Otkako je u martu 2012. godine državnim srušen s vlasti dotadašnji predsjednik Malija Amadou Toumani Toure, državu je potreslo nekoliko kriza; pored političke, Mali je pogodila i pobuna islamista i Tuarega, što je bio neposredan rezultat intervencije protiv Libije, jer su u ruke pobunjenika i Tuarega dospjele velike količine oružja iz libijskih skladišta. Sve to se potom pretvorilo i u humanitarnu krizu, u kojoj sada pati više od 800 000 izbjeglica.
Ali to nije jedini problem. Stanovnici Malija, koji žele povratak reda i sigurnosti, vide u francuskim intervencijskim trupama zapravo snage bivših kolonizatora, koje bi prije svega željele osigurati svojoj matičnoj zemlji pristup bogatim nalazištima urana, nafte i drugim ključnim resursima.
Važan geopolitički cilj intervencije u Maliju je želja Francuske da ograniči utjecaj Kine. Francuska, koja je nekada bila druga najveća kolonijalana sila na svijetu, reflektira da i na taj način povrati nekadašnji položaj. To dokazuju i druge, sa događanjima u Africi - povezane činjenice. Francuska je bila prva država, koja je poslala zračne snage u napad na položaje libijske vojske. Pored toga, Francuska je jedina europska zemlja koja dan-danas posjeduje mnoštvo baza s više tisuća vojnika stacioniranih u Africi, gde ima dugoročne gospodarske interese.
Vojne intervencije francuske vojske na afričkom tlu uvijek su za cilj imale osiguravanje dugoročnih francuskih interesa i to je bio vječiti razlog zbog kojeg je francuska vojska na afričkom tlu do sada intervenirala preko 50 puta. "Oni žele militarizirati velika područja Afrike, kako bi sebi osigurali monopol nad dostupom do rijetkih resursa, koji leže ovdje," objašnjava za RT urednik magazina Ceasefire Adam Elliott-Cooper.
Mali je treći najveći proizvođač zlata u svijetu, a posjeduje i velike rezerve nafte i minerala, koji su često izazivali pažnju velikih sila. Posebno su značajne velike zalihe urana. "Na dugi rok je interes Francuske da se zaštite izvori u Sahelu – prije svega uran, kojeg francuska tvrtka Areva već desetljećima iskorištava u obližnjem Nigeru," ocjenjuje za DW Katrin Sold iz njemačkog Savjeta za vanjske odnose.
Oko 80 posto električne energije, koju proizvodi 60 nuklearnih centrala širom Francuske – proizvodi se od afričkog urana. I zato Francuska želi da u Africi osigura stabilnost režima, naklonjenih vladi u Parizu.
To je okidač zbog koga je Francuska krenula u operacije u Maliju i naredila svojim specijalnim snagama da uz to zaštite i izvore urana u susjednom Nigeru. Iako raspolažu takvim bogatstvima koja predstavljaju objekte "zaštite", države poput Malija i dalje su veoma siromašne.
Tuniski veleposlanik u UNESC-u Mezri Haddad tim povodom upozorava za RT kako je "sasvim u redu - ako dođete i iskorištavate izvore, ali je logično da to znači da će i lokalno stanovništvo od toga morati imati koristi i da će ta bogastva popraviti njihov život; u konkretnom slučaju, međutim, to se ne dešava – i to je nepravedno, radi se o novoj vrsti robovanja."
Bruno Drweski iz Francuskog nacionalnog instituta za orijentalne jezike i civilizacije smatra da je Mali za Francusku naročito važan i zbog strateškog položaja, jer "ovaj dio Afrike otvara prostor prema Crvenom moru i Bliskom istoku", a upravo na tom području "Britanija i Francuska su se sukobljavale stoljećima."
Francuska javnost za sada podržava operacije u Maliju, a od utjecajnijih političara jedino je nekadašnji predsjednik Francuske Valery Giscard d'Estaing javno upozorio na opasnosti francuskog "neokolonijalizma". "Htio bih spriječiti smjer razvoja događaja, koji bi u Maliju mogli biti neokolonijalne prirode," rekao je d'Estaing za Le Monde i pozvao francusku vladu da se u Maliju drži samo "logističke podrške" i da ne dopušta uplitanje francuske vojske u neposrednim sukobima.
Francuski dnevni list Liberation upozorava na neodređenost ciljeva ovog sukoba i opravdanih argumenata. Ako je cilj borba protiv terorizma, treba uzeti u obzir da do početka intervencije terorističke skupine u Maliju nisu počinile nikakve terorističke akte izvan Malija, štoviše čak niti izvan sjevernog dijela Malija.
Ne samo da je malo vjerojatno da trenutna operacija smanjuje rizik od terorizma, već je sasvim izvjesno da ga povećava. Pariz je idealna meta za skupine razasute od Atlantika do Indijskog oceana koje bi se mogle osvetiti za francusku intervenciju, piše Liberation.
Francuska nije jedina sila, koja pokazuje neokolonijalne ambicije u Africi. Američka vojska još od 2007. godine ima svoj "afrički stožer" u Africi.
Viceadmiral Robert T. Moeller je kao glavni cilj AFRICOM-a naveo "slobodan protok resursa iz Afrike na globalna tržišta," a kao potencijalnog protivnika američkim interesima u regiji naveo je - Kinu.
Francusku intervenciju oštro je kritizirao jedan od najpoznatijih vjerskih lidera u Africi, nadbiskup Akre u Gani Monsignor Charles Palmer-Buckle. "Moje pitanje glasi – kakav je pravi cilj francuske operacije sada? Radi li se o novom pokušaju kolonizacije? Žele li oni intervenirati, suprotstaviti se krizi ili zapravo nameravaju napraviti još težu situaciju i dovesti do još veće zavisnosti od Europe?"
Već neko vrijeme se govori o "Afrikanizaciji" ovog konflikta, no za sada su trupe ECOWAS-a tek počele pristizati. Činjenica je da gradovi padaju u ruke francuskih i malijskih trupa bez previše pomoći ostalih afričkih država. Nije jasno koja je taktika pobunjenika u ovom trenutku, izgleda kao da imaju dvije opcije na raspolaganju - povući se u planine ili krenuti s gerilskim napadima.
Izgleda kako se pobunjenici povlače iz gradova bez otpora. U isto vrijeme pristižu brojne informacije kako malijska vojska cilja Tuarege i etničke arapske skupine.
Zašto zapadnoafričke zemlje odobravaju francusku intervenciju?
Prije svega zbog činjenica da vlasti pojedinih zemalja gledaju primarno vlastite interese i boje se šire destabilizacije u regiji. Tako primjerice najveća zemlja zapadne Afrike, Nigerija, već ima velike probleme s militantima na sjeveru zemlje i na prostoru delte Nigera na jugu. Postoji opravdan strah da ukoliko dođe do dezintegracije Malija, lokalni militanti mogli bi krenuti u slične pohode.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
