Jučer se u Sloveniji održao masovni radnički prosvjed i generalni štrajk - najveći u povijesti Slovenije - prema procjenama sindikata u prosvjedu je sudjelovalo preko 100.000 radnika. Prosvjedi su oko podne održani u svim većim gradovima, a najviše prosvjednika okupilo se u Ljubljani pred sjedištem vlade noseći transparente protiv ukidanja socijalne države, smanjivanja plaća i troškova namijenjenih obrazovanju. Uz istaknute mjere također je najavljeno smanjivanje plaća i otpuštanja u javnom sektoru.
Vladajuća struktura odmah je pribjegla klasičnim optuživanjima radnika nazivajući njihov veliki angažman štetnim i nepotrebnim. Komentirajući jučerašnji generalni štrajk, predsjednik parlamenta, Gregor Virant, rekao je da je štrajk legitiman, ali da je u "sadašnjem trenutku nepotreban jer pregovori sindikata, vlade i poslodavaca o paketu štednje još uvijek traju". Također je dodao da bi u sadašnjoj teškoj situaciji bilo najbolje da se o paketu štednje postigne sporazumno rješenje sa sindikatima te da bi tome mogao pomoći i dogovor političkih stranaka.
Naravno, Slovencima je dovoljno da pročitaju izjave talijanskih, španjolskih, portugalskih i drugih vlada pa će vidjeti kako im njihova također servira karbonsku kopiju jednih te istih floskula o štetnosti generalnog štrajka. Od svih legitimnih sredstava otpora, generalni štrajk je najsnažnije oružje u rukama radnika bilo koje države.
Prema informacijama STA (Slovenska tiskovna agencija), radnicima u javnom sektoru pridružili su se i sindikat novinara, ali - što je još i važnije - nekoliko sindikalnih organizacija radnika u privatnom sektoru.
Taj detalj iznimno je bitan jer pokazuje solidarnost cijele radničke klase - nije tajna da se masovno prosvjede, koji se održavaju diljem Europe, nastoji diskreditirati isticanjem kako se radi o "državnim službenicima".
Fiktivno stvoreni animoziteti između radnika u privatnom i državnom sektoru moraju biti pod svaku cijenu prevaziđeni kako bi se stvorio konkretan radnički otpor protiv "nove stvarnosti" koja dolazi u obliku rigoroznih mjera štednji, odricanja od teško stećenih radničkih prava i razbijanje socijalne države.
Svakako je zanimljivo spomenuti kako se generalnom štrajku pridružio i sindikat policije - predsjednik sindikata slovenskih policajaca Zoran Petrovič izjavio je jučer na konferenciji za novinare da je policijski štrajk zapravo prosvjed protiv vlade i nije usmjeren protiv građana. Također je istaknuo kako poznaje policajce koji "zbog niskih primanja moraju raditi na crno".
Slovenski sindikalisti su ogorčeni izjavom premijera Janeza Janše koji im je dan prije generalnog štrajka poručio kako "žive na Mjesecu" i kako njegova vlada, za razliku od prethodnih - "neće popustiti sindikatima". Čitateljima iz Hrvatske ove izjave zvuče jako poznato - aktualni ministar gospodarstva Radimir Čačić također postaje poznat po svom neumoljivom čvrstom stavu prema zahtjevima organiziranih radnika i ne srami ga se javno iskazati. No, nisu ovo stavovi specifični ni za Janšu ni za Čačića, već su dio jednog regionalnog fenomena koji se događa u državama diljem Europe.
Masovni generalni štrajk u Sloveniji je zatvorio oko 600 škola, dežurne službe reagirale su samo na hitne pozive. Štrajk je izazvao i zastoje na granicama s Hrvatskom. Sindikati su dozvolu za prosvjede dobili u Ljubljani, Mariboru, Celju, Kopru, Velenju, Novom Mestu, Murskoj Soboti i Kranju. No zabranjeni su im prosvjedi u Novoj Gorici i Ptuju, u kojem sutra zasjeda vlada Janeza Janše.
Uspješan generalni štrajk u Sloveniji iznimno je bitan za cijelu regiju - ako smo za situaciju iz Grčke konstatirali da nam se nalazi "pred vratima", onda slikovito možemo zaključiti kako su događanja u Sloveniji već u našem hodniku i spremaju se na desant na naš dnevni boravak.
Štoviše, primjer Slovenije itekako nam je bliži - zemlja je gangsterski opljačkana kao i sve Republike bivše SFRJ, po istom modelu i po istom principu. Prednost u grabeži radničkih resursa su imali, baš kao i u Hrvatskoj, domaće novokomponirane elite - da bi u konačnici s cijelim "otuđenim paketom" zagospodario primarno strani kapital (na radost sada još bogatije domaće elite).
Slučajnost? Nipošto - nakon izbijanja krize svi narodi Europe suočeni su s ekonomskim jednoumljem, teorijama koje zapravo ni nisu "ekonomske" same po sebi - ekonomija bi trebala sadržavati kompletne planove, projekcije, prognoze - aktualni model u sebi nema ništa od navedenog i stvari su brutalno jednostavne - manjak novca u blagajni, koji je uvelike stvoren financijskom krađom vladajućih elita, sada se pokušava namiriti hiper-eksploatacijom radnika.
Nema sumnje kako i Slovenija negdje ima "Mrsića u rukavu", nekog lukavog spasitelja koji će poručiti "bolje u roblje, nego na burzu". Stopa nezaposlenosti u Sloveniji raste još od izbijanja krize i unatoč činjenicama da su te brojke još uvijek znatno bolje nego u Hrvatskoj - percepcija može biti varljiva, a kada je riječ o Sloveniji to nije nikakva tajna. Godinama se pitanje oko ulaska Hrvatske u EU direktno vezivalo uz Sloveniju - kao da je to nekakva utrka nacionalnog prestiža. Vapaji slovenskog radnika "ne ulazite u EU !" nisu se dovoljno probijali prema jugu. Nametnuti su nam patronizirajući stavovi u vidu kojekakvih statističkih komparacija u kojima je Slovenija služila kao ogledni primjer zašto bi Hrvatska pod svaku cijenu morala što brže ući u EU. Zbog graničnog spora koji je navodno blokirao završetak naših pristupnih pregovora stvorene su tolike fiktivne tenzije da se ulazak u EU počeo predstavljati kao dio nacionalnog ponosa i uspjeha. Nemamo što zamjerati službenoj Ljubljani, i mi ćemo sada preuzeti tu perjanicu i na isti način patronizirati naše istočne susjede.
Naravno, u vrijeme kada je Slovenija ulazila u Europsku Uniju ta zajednica se činila daleko drugačija - sloboda kretanja, sloboda rada, ekonomske pogodnosti itd. U svega nekoliko godina stvari su se radikalno izmijenile - 2004, kada je Slovenija ušla u EU, iznad Ljubljane se mogao vidjeti raskošan vatromet. Na dan kada je Hrvatska službeno prihvatila ulazak u EU domaća politička elita je nazdravila šampanjcem, ali ulice Zagreba bile su neugodno tihe i puste. No, što je tu je, činjenica stoji kako Hrvatska nije imala konkretne alternative oko kojih se narod mogao okupiti - izuzev kojekakvih marginalnih likova koji su prigodno isplivali na površinu za vrijeme kampanje, ne da ponude alternativu već da - smisleno ili "nehotično" - dovoljno prestraše sav progresivni puk da još jednom bira manje zlo u obliku ulaska u EU.
Kada već spominjemo nezaobilaznu Grčku onda valja reći i ovo - eksploatacija grčkih radnika neće bivati manja sada nakon što je zemlji nametnut, unatoč masovnom otporu, novi kreditni paket kojeg se cinično naziva "bailout" (paket spasa). Isto vrijedi i za Italiju, Španjolsku i u konačnici i za Sloveniju, ali i sve druge ekonomije EU - kojom brzinom će se kronologija odvijati u kojoj državi ovisi o brojnim specifičnim faktorima (ili "startnim pozicijama"), no vjerovati drugačije je razbacivati se floskulama u manirima bivšeg hrvatskog ministra gospodarstva Ivana Šukera koji je svojedobno konstatirao kako je ekonomska kriza "isključivo problem SAD-a". Osobe sličnih prognostičkih sposobnosti bi tako danas mogle konstatirati kako je 100,000 radnika u štrajku "slovenski problem" ili kako su bombaški napadi na banke u Ateni "grčki problem". Stanje kojem upravo svjedočimo je "samo" problem - nacionalni predznaci uskoro će postati potpuno bezvrijedne kategorizacije.
Jedan od razloga zbog kojih još uvijek nema masovnih prosvjeda u Hrvatskoj je činjenica da se Hrvatska trenutačno nalazi u jednoj poprilično morbidnoj situaciji - prevladavajući je osjećaj da smo kao brod koji srlja ravno prema santi leda, ali kapetan i prvi oficiri su zabarikadirani na kontrolnom mostu i nemaju nikakve namjere ni pomisliti o promjeni kursa.
No, zato imamo jedinstvenu priliku - kao nijedna druga država Europe - gledati sudbinu koja će uskoro postati naša stvarnost. Da je to neko veliko olakšanje, nije, no ipak je od izuzetne važnosti. Također je nužno prepoznavanje progresivnih elemenata koji su u Europi već pokrenuti i koji će nas, već iskusni, tamo dočekati.
Istaknuti profesor ekonomije Richard D. Wolff naveo je u jednom od svojih predavanja kako će današnji radnici morati spoznati važnost "klase" od onih radnika koji tu važnost nikada nisu ni zaboravili. Ključni element otpora ne mora nužno biti stvoren na prostoru Hrvatske ili Slovenija, činjenica je da se nalazimo u trenutku kada bi svaki značajniji (i uspješan) pokret otpora tektonski prodrmao cijelu Europu, slično kao i egipatska revolucija arapski svijet - no, prateći reperkusije na Bliskom istoku, sada već znamo da idealizam nije zdrav način interpretacije kompleksnih zbivanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
