Prema pisanju lokalnih turskih medija, predsjednik Recep Tayyip Erdogan priprema kopnenu invaziju na Siriju, što bi građanski rat u toj državi pretvorio u međunarodni vojni sukob na samoj granici Europe.
Prema tim podacima, turska vojska planira sudjelovati u vojnoj operaciji koja bi se trebala odvijati u drugom tjednu srpnja, a kojom bi se osnovala sigurna zona u području Jarablus i time povezalo dvije kurdske provincije Kobani i Afrin.
Istovremeno, turska vojska daje znakove opreznosti naspram turske vlasti. Stoga su sve oči uprte u Zapovjedništvo specijalnih snaga, 5.oklopnu brigadu u Gaziantepu, 20. Oklopnu brigadu u Urfi i 2. Taktičke zračne snage u Diyarbakiru, koji bi bili na čelu moguće sirijske operacije. Do sada je realizam turske vojske sprječavao Erdogana i ostatak vlade predvođene Strankom pravde i napretka (AKP) da vojno intervenira u Siriji.
U međuvremenu, dogodile su se velike promjene u turskoj unutarnjoj politici, u događajima u Siriji, te su se pogoršali odnosi sa SAD-om. Mnogi se sada pitaju što zapravo vojska misli o izbornim rezultatima u Turskoj.
Posebno se to odnosi na odličan izborni rezultat Narodne demokratske stranke (HDP), za koju vojska tradicionalno smatra da je samo politička ruka Kurdistanske radničke partije (PKK), i time teroristička organizacija. Strah od Kurda, naime, tradicionalno opstaje u podsvijesti turske vojske. Uslijed takve fobije, turska bi vojska mogla podleći političkom pritisku i prihvatiti sudjelovanje u sirijskom ratu.
Kao rezultat, vojska je postavila veće sigurnosne mjere na granicama s Iranom, Irakom i Sirijom, odnosno u područjima naseljenim Kurdima. Manjina vojnih časnika ipak smatra da je HDP-ov uspjeh potencijalno dobar znak i prilika da Kurdi postanu snažnim dijelom Turske. Oni smatraju da će HDP, uslijed velikog broja glasova od sekularne i urbane srednje klase, napustiti svoju etničku politiku i prisiliti PKK da odustane od oružanog nasilja.
Vojska pozorno prati i događaje u Siriji, gdje je Tell Abyad pao u ruke Stranke demokratskog jedinstva (PYD), koju vojska vidi sirijskom rukom PKK-a. kada je PYD osvojio Tell Abyad, kurdske regije Jazeera i Kobani postali su sve važniji za Tursku. Prema obavještajnim podacima koji su otvoreni za javnost, PYD će okrenuti na zapad, kako bi došao do kurdske regije Afrin, a krajnji cilj je stvaranje kurdskog koridora koji će zaobići Tursku i izaći na more.
Turski vojni realizam obilježen je i krizom povjerenja između turske vojske i američkih planova za Siriju. Sigurnosni dužnosnici u Ankari upozoravaju na sve veću napetost između SAD-a i turske sigurnosne uprave. Turci se najviše boje da će Amerikanci postići dogovor sa sirijskom vlašću kako bi skršila Daeš (ISIL) i potom oslobođene krajeve predali PYD-u. Takav kurdski koridor s američkim blagoslovom testira krajnje granice tradicionalnog saveza SAD-a i Turske.
Vladi bliski turski mediji izvještavaju da je Turska odlučna u sprječavanju da Daeš ili PYD kontroliraju Jarablus, te da će država stvoriti sigurnosni pojas protiv njihovih snaga. Prema tom planu, 18 tisuća turskih vojnika ući će u Siriju i osigurati područje, te obraniti regiju kopnenim i zračnim snagama.
Vladi najbliskije novine Yeni Safak donose konkretne podatke. Poznati turski kolumnist u tim novinama, Abdulkadir Selvi, vrlo dobro povezan s AKP-om, izlaže kako se razmišlja o potencijalnim dubinama sigurne zone. Ako bi ona bila pet kilometara duboka, onda će trebati poslati dvije brigade. Ako će biti duboka 10-15 kilometara, Turska će stacionirati četiri brigade. Bataljuni će se postavljati na strateškim pozicijama, a ne duž 110 kilometara dugačke granice. Ovi bataljuni bi imali mogućnost nadzora ali i otvaranja vatre na neprijatelja. Haubice s dometom od 40 kilometara će se postaviti unutar Sirije i pružati će zaštitu sigurnoj zoni.
Nacionalno sigurnosno vijeće sastalo se u Ankari 29. lipnja, a izjava za javnost nakon toga postavlja mnoge prepreke početku intervencije. Izražena je zabrinutost u pokušaju promjene demografske strukture područja, što znači da su Turci zabrinuti što će Kurdi posve zavladati područjem. Vojska navodno čeka jedno od dva događaja koja bi pokrenula intervenciju. Prvi je da Kurdske obrambene snage (YPG) osvoji Jarablus, a drugi je da sirijska vlada napravi proboj koji bi stvorio val izbjeglica od Idliba prema Turskoj.
U turskim sigurnosnim krugovima priča se da YPG-ova namjera uključuje etničko čišćenje Arapa i Turkmena, te da SAD doista podržava stvaranje kurdskog pojasa. Vlada stoga u javnosti govori o blokiranju kurdske države i borbi protiv Daeša. Kako je kurdofobija i dalje jaka, a imidž borbe protiv Daeša važan za svijet, vlada uspjeva u smanjivanju vanjskog pritiska i dobivanju lokalne podrške.
Istina jest da YPG ne pušta povratak stanovništva u sela koja su podložna napadima Daeša i koja su u opasnosti od minskih polja. Ali, cijelo vrijeme YPG i PYD ponavljaju da će svi civili biti u mogućnosti vratiti se kućama, unatoč Erdoganovim najavama da će biti pobijeni, te da će kurdski koridor biti velika prijetnja turskoj državi.
Slučaj sustava u drugoj kurdskoj uspješnoj priči, u Rojavi, pokazuje drugačije. Rojava nije doživjela etničko čišćenje; upravo suprotno, tamo je uspješno provedena uprava u kojoj skupa žive različite etničke, vjerske i denominacijske zajednice. Također, Rojava se teško može smatrati prijetnjom turskoj državi u čitavih tri godine koliko ova samouprava djeluje.
Zapravo, najsigurnija mjesta u Siriji su ona pod kontrolom Kurda. Kurdi cijelo vrijeme daju sigurnosna jamstva Turskoj, a ta jamstva nisu prestala čak ni kad su ekstremisti napali njihove položaje preko turskog teritorija. Turska vlada nije podigla pitanje sigurnosti kad su Jarablus, Tell Abyad i Rai te granični prelazi u tim područjima pali u ruke Daeša.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
