Kad su 2002. godine Kamerun i Nigerija dogovorili da će riješiti svoje granične sporove, u kojima su obje zemlje dokazivele svoje pravo na naftom bogati poluotok, nisu naglašavali svoje stare kulturološke prisutnosti na toj zemlji, osjećaje stanovnika ili čak svoje vlastite nacionalne interese. U svom slučaju na Međunarodnom sudu pravde donijeli su goleme količine stoljećima stare europske papirologije. Kamerun je nekoć bila njemačka kolonija, dok su Nigerijom vladali Britanci. Godine 1913. dvije europske zemlje raspravile su razgraničenje u Zapadnoj Africi. Kamerun tvrdi da je ovaj dogovor izbacio poluotok Bekassi izvan njegovih granica, a Nigerija kaže isto.
Ovaj slučaj pokazuje koliko su afričke zemlje još vezane uz kolonijalne granice umjesto realnih stanja na terenu. Afričke granice danas su ono što su Europljani crtali u 19. i 20. stoljeću, a ne iznenađuje da pri tome nisu pitali za mišljenje prave Afrikance i stanovnike na terenu. Na većini kontinenata nacionalne granice su se tijekom vremena prilagodile etničkim, lingvističkim i religijskim podjelama. Tako španjolske granice općenito zaokružuju sve govornike španjolskog jezika u Europi. Tajland pokriva one krajeve koji se smatraju tajlandskim, i slično.
Afrika je drugačija, jer njezine nacionalne države nisu utemeljene na osnovi narodne baštine, već budalaštini europskog kolonijalizma. Ali, kako kontinent postaje sve više otvoren demokratskim kretanjima, te nacionalnom samopotvrđivanju, afričko inzistiranje na kolonijalnim granicama dolazi sve više pod pitanje javnosti.
Kad se europski kolonijalizam raspao nakon Drugog svjetskog rata, a Afrikanci preuzeli kontrolu nad vlastitim kontinentom, subsaharski vođe dogovorili su se da će poštivati kolonijalne granice. To nije bilo zbog toga što su granice bile smislene – one su arbitrarne tvorevine kolonijalnih umova i europskih dogovora – već stoga što su novi vladari Afrike donijeli odluku o očuvanju postojećih granica kako bi spriječili sukobe među sobom.
Međutim, mir nije stigao u Afriku. Posebno su šezdesete i sedamdesete bile krvave i pune sukoba. Danas ima manje sukoba, veći je trend pronalaženje mira, demokracije i gospodarskog rasta. Prijetnje destabilizirajućeg rata, državnih udara, i onih koji zamjenjuju državne udare, postaju sve rijeđi. Ali proturječje afričkog sustava opstoji. Vođe su predani održavanju postojećih granica, ali kako vlasti postaju sve više demokratskije, moraju se suočiti s pitanjima koja im narod postavlja i željama koje stanovnici iskazuju.
U Keniji se razvila skupina pod imenom Republikansko vijeće Mombase kao jedan od dvadesetak afričkih separatističkih pokreta. Skupina Mombasa želi da se obalni pojas zemlje odvoji i da se prizna posebno naslijeđe koje je stoljećima građeno na temelju trgovine na Indijskom oceanu. Ističu se etničke, vjerske i lingvističke crte kako bi se dokazala potreba za odcjepljenjem.
Još jedan primjer je Angola. Davne 1575. portugalske obitelji i oko 400 portugalskih vojnika pristalo je na jugozapadne obale Afrike na mjestu gdje je danas glavni grad Luanda. Od tamo su se širili, sve dok jenjavajuća snaga portugalskog carstva nije bila suočena sa snažnijim njemačkim, belgijskim i britanskim zahtjevima. Portugalci su svoja kolonizirana područja stopili u jednu jedinstvenu koloniju i bili sretni svojim draguljem u Africi. Međutim, ljudi koji su živjeli tamo imali su zajedničko samo to što su odgovarali istim portugalskim vlasnicima, a kada je 1961. započeo rat u Angoli postalo je jasno da jedinstvena Angola ima značajnih problema.
Angola je izmišljena nacija, koja bi trebala predstavljati stare i odvojene kulture. Angolci danas imaju barem deset glavnih etničkih skupina koje nemaju mnogo zajedničkog u shvaćanju povijest, pa čak ni interesa u dijeljenju državnosti. Stoga u Angoli postoje dvije secesionističke skupine, što ne znači da će biti i više, unatoč brizi starog kolonijalnog gospodara u Lisabonu da smiri situaciju.
Da predindustrijski portugalski vladari nisu nastojali da samo grabe brzo teritorij, onda bi sedam milijuna pripadnika naroda Kikongo mogli danas imati vlastitu državu. Umjesto toga, razdvojeni su između tri različite zemlje, uključujući Angolu, i svugdje su manjina. Separatistička skupina Bundu dia Kongo, koja djeluje širom ove regije, također želi ostvariti svoju državnost na temeljima starog predkolonijalnog kraljevstva Kongo te istovremeno dati narodu Kikongo državu.
Nema dovoljno snažnog razloga da se vjeruje kako bi Bundia dia Kongo i Republikansko vijeće Mombase mogli ostvariti nezavisne države. To se nije moglo dogoditi ni za nigerijsku Igbo etničku skupinu koja je pokušala u šezdesetima stvoriti vlastitu državu. Njihovi pokreti su preslabi, a države koje izazivaju prejake. Ali, slučaj raspodjele Sudana na dvije države 2011. pokazuje da se mogu pronaći fleksibilnosti u odbacivanju održavanja kolonijalnih afričkih granica. Sudan je ekstremni slučaj, naravno. Unutar granice Sudana našle su se dvije suprotstavljene etničke i vjerske skupine u kojima je došlo do pogubnog sukoba. Na temelju međunarodnog pritiska nastale su dvije države, Sudan i Južni Sudan. Sličnu situaciju imala je i Etiopija. Nakon brutalnog rata za nezavisnost i građanskog rata od 1961. do 1991. posljedica talijanske kolonijalne enklave se završila razdvajanjem na Etiopiju i Eritreju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
