Na današnji dan, 15. ožujka, obilježava se točno godinu dana od početka sirijske krize koja je izbila 2011.
Diljem Sirije, današnji dan se obilježava masovnim prosvjedima i demonstracijama - milijuni ljudi izlaze na ulice kako bi pokazali svoju podršku predsjedniku Bashar al-Assadu, sirijskoj vojsci i borbi protiv terorizma koji je poharao njihovu suverenu i nezavisnu zemlju.
Prosvjednici su odlučni da se njihov glas napokon čuje, da napokon cijeli svijet čuje volju sirijskog naroda, a ne medijsku propagandu koja neumoljivo već godinu dana servira lažnu sliku o događanjima na terenu.
Skupine prosvjednika uzvikuju "Al Jazeera, Al Jazeera, dođi snimi našu povorku !"
Godina dana sirijske krize je dokument modernog vremena i krvava priča o brutalnom uplitanju velikih sila u suverenitet jedne zemlje.
Na valu velikih prosvjeda koji su počeli u zimu 2010, cijeli arapski svijet izašao je na ulice kako bi zahtjevali demokraciju, veću slobodu govora i ukidanje represivnih izvanrednih zakona koji su dugo godina vladali u cijeloj regiji.
Sirija nije bila iznimka, prosvjednici su se okupili u svim većim gradovima i zahtjevali provođenje reformi. U samom početku sve je podsjećalo na Tunis i Egipat, narod na ulicama, transparenti i ostala obilježja.
No, uskoro - za razliku od Egipta i Tunisa - mirne prosvjede preotimaju naoružane skupine koje sa inicijalnim prosvjednicima nemaju gotovo nikakve veze.
Odmah se postavlja logično pitanje - zašto se tako nešto nije desilo u Egiptu? Čak i na vrhuncu Mubarakove policijske brutalnosti, prosvjednici u Egiptu imali su samo jedno "oružje" u svojim rukama - masovnost.
Zašto u Bahrainu, Saudijskoj Arabiji, Maroku, Zapadnoj Sahari, Jemenu i svim drugim mjestima zahvaćenim "Arapskim proljećem" nije došlo do oružane pobune?
Dok je u libijskom gradu Benghazi i sirijskom gradu Homs, doslovno nekoliko dana nakon početka prosvjeda, krenuo oružani ustanak, zašto?
I to u zemljama u kojima je kvaliteta života bila daleko viša nego primjerice u Egiptu ili Jemenu - radi se o velikim kontradikcijama.
No, uskoro je sve postalo mnogo jasnije - rat u Libiji je, nažalost, otkrio cijeli montirani proces u kojem su glavnu ulogu imale zemlje poput Katara, SAD-a i Francuske, uz direktnu suradnju najokrutnijih organizacija na terenu - prije svega al-Qaede. Otimanjem mirnih prosvjeda nastojala se srušiti Libija, kada se ispostavilo da je to jednostavno nemoguće - prije svega zbog ogromne podrške naroda prema tadašnjoj vlasti Muammar Gaddafija - u "pomoć" pristiže NATO savez.
Višemjesečnim bombardiranjem u Libiju je "uvedena demokracija". Libija se danas nalazi u apsolutnom rasulu, mnoge frakcije bore se za prevlast, a prema najnovijim informacijama moglo bi doći i do dezintegracije cijele zemlje.
Ista sudbina bila je namijenjena i Siriji. Agresivnom kampanjom nastojalo se na svaki način opovrgnuti legitimitet sirijske vlasti, pa čak istu prikazati kao bezumne krvoloke koji iz čistog užitka ubijaju nedužno vlastito stanovništvo.
Godinu dana se provodi degutantna propaganda u manirima posljednje viralne kampanje "Kony 2012" u kojoj organizatori tvrde da Joseph Kony "otima djecu kako bi ta djeca kasnije ubila i pojela vlastite roditelje".
Postavlja se pitanje - kako itko razuman može povjerovati u takav senzacionalizam?
Nažalost, senzacionalizam je osnovna struktura modernog zapadnog mainstream novinarstva i moglo bi se reći kako je do danas široka publika doslovno "kultivirana" da prihvaća i vjeruje propagandi, s time da što je propaganda jezivija, brutalnija, napuhanija, to će u nju prije povjerovati.
Naravno, ne svi - velik broj ljudi diljem svijeta danas shvaća kako je cijela priča samo orkestracija koja ima jasan cilj - porobljavanje još jedne suverene zemlje.
Nakon izbijanja krvavih sukoba u Siriji, Bashar al-Assad odmah je pokrenuo sve poteze da osigura povjerenje legitimnih prosvjednika. U samo godinu dana napravljeni su veliki potezi - ukinuti su izvanredni zakoni koji su bili na snazi preko 20 godina, ukinuto je jednostranačje, proveden je nacionalni referendum kojim se usvojio novi Ustav koji ograničava vlast predsjednika na samo 2 mandata, najavljeni su prvi višestranački parlamentarni izbori za 7. svibnja ove godine i predsjednički izbori koji će uslijediti nakon.
Sve te temeljite reforme doslovno nisu dobile nikakvog prostora među zapadnim medijima, čak je i referendum - koji uvodi demokratske promjene - proglašen za namještenim.
Postavlja se pitanje - koliko izvještavanje može biti kontradiktorno i koliko cijela politika zapadnih sila prema Siriji može biti kontradiktorna?
Zadržimo se trenutak na referendumu - narod Sirije je pozvan da izađe na birališta kako bi se izsjasnio - da li želi autoritativnu Siriju kojom vlada jedna stranka, jedan čovjek - ili pak žele demokratsku Siriju gdje svatko ima pravo osnovati stranku, biti biran od naroda i to na određeni vremenski mandat? (vidi: Novi sirijski Ustav i povijesni referendum koji može odlučiti o ishodu bliskoistočne krize)
Narod je birao "demokratsku" opciju, čak 89% glasača izjasnilo se kako želi uvođenje demokracije u svoju zemlju.
Kako je uopće moguće da zapad NE pozdravi ovakvu odluku? Kako je moguće da zapad kritizira takav referendum i njegov ishod?
Stvari ovdje postaju hiper-kontradiktorne, što zapadne sile zapravo poručuju kada kažu da referendum nije pravedan? Da žele ostanak stranke Baath na vlasti? Da žele vječnu vladavinu Bashar al-Assada?
Svojim potpuno nekonzistentnim stavom SAD, Europska Unija i njihovi saveznici na Bliskom istoku pokazali su kako nemaju nimalo stvarnih ambicija da Sirija postane demokratska zemlja - jedini cilj je krvavi pad predsjednika Assada i instalacija podobne alternative, čak ako ona dolazi i iz redova ekstremista i terorista kojima se obilato dostavlja oružje iz svih smjerova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
