Nedavno je Geraldn Howarth, bivši ministar obrane Velike Britanije, izrazio zabrinutost da kraljevstvo učinkovito subvencionira obrambene proračune država koje primaju britansku humanitarnu pomoć. Tijekom svog istraživanja u knjižnici Donjeg doma (House of Commons) britanskog parlamenta, Howarth je naglasio da velik broj primatelja pomoći, poput Tanzanije i Demokratske republike Kongo, imaju ogroman i nagli porast obrambenih proračuna.
Howarth je analizirao kako se ovaj rast kreće od 2012./2013. Porast u Tanzaniji od 330 milijuna dolara na 400 milijuna dolara, te porast u DR Kongu sa 430 milijuna na 460 milijuna dolara doista je u skladu s britanskom financijskom pomoći u te zemlje. Mediji su se digli na noge te senzacionalistički naglasili da Velika Britanija financira tuđe vojske.
Kao što je poznato iz teorije i prakse međunarodnog razvoja, svaka financijska pomoć koja stiže državi izvana postaje dio državnog proračuna koji vlada troši prema svojoj namjeni. Međunarodna nevladina organizacija koja gradi školu ili bolnicu u zabačenoj regiji možda može vjerovati da je daleko od koruptivnih interesa lokalnih ili državnih vlasti, ali i oni su u krivu. Ova djelatnost znači za autoritarne režime da imaju jednu školu manje ili jednu bolnicu manje da sami sagrade, što im ide u prilog jer malo koji režim opstaje bez pružanja osnovih usluga svojim stanovnicima. Takva pomoć zapravo otvara proračun za druge stvari, poput plaćanja visokih plaća vojnicima ili kupovine helikoptera.
Kako je Velika Britanija već neko vrijeme jedan od glavnih donatora pomoći afričkim zemljama, može se lako zaključiti da London izravno ili neizravno financira mnogobrojne autoritarne ili vojne režime u Africi. Posljednjih godina je pružala obučavanje, logističku podršku i mnoge druge donacije zemljama poput Somalije, DR Konga, Južnog Sudana, Malija i dr. Također je pružila obučavanje mnogim afričkim milicijama, policijama i sigurnosnim snagama, što je strateški, ali optimističan pogled Whitehalla kao pragmatični pokušaj izgradnje profesionalizma i stabilnosti u dijelovima afričkog kontinenta koji su vođeni sukobom i nasiljem.
Očito, nema nikakvih jamstava u tako složenom i rizičnom području. Pomalo je čudno da je Howarth iznio svoje brige sada, a ne kad je bio ministar obrane. Kao čelnik međunarodne sigurnosne strategije bio je na poziciji odlučivanja o fondovima, pa je njegova reakcija o subvencioniranju stranih vojski pomalo začudna. Glasnogovornik Odjela za međunarodni razvoj javno se izjasnio o Howarthovim optužbama te je izjavio kako su međunarodna razvojna ulaganja ciljana za pomoć u stvaranju stabilnijih, sigurnijih i prosperitetnijih država te da ekonomski uspješne države sve više troše na razvoj vojnih snaga osiromašenih zemalja.
Međutim, stabilne, sigurne i prosperitetne zemlje nisu nužno demokratske, transparentne i učinkovite te odgovorne. Mnoge afričke stabilne, sigurne i ekonomski prosperitetne zemlje ujedno kreću sve više prema autoritarizmu. Često su velike primateljice britanske pomoći za razvoj i obranu, iako se to kosi s britanskim demokratskim načelima.
Tako se pomoć dostavlja autoritarnim državama Ugandi (od 1986.), Ruandi (od 1994.), Etiopiji (1991.) i Mozambiku (od 1975.) Ne radi se ovdje o slučajnosti. Tijekom nekoliko desetljeća, poluautoritarne afričke države su uspješno stvorile veze sa zapadnim vladama i administracijama kako bi postigli dotok novca. Time su dobili resurse i potporu potrebnu da se izgradi neoliberalna struktura vlasti koju sada posjeduju. Ako je netko smatrao da će doći do jačanja ljudskih prava u Africi, s povećanjem vladine odgovornosti i transparetnosti, inkluzivne i participativne političke kulture, onda je živio u iluziji.
Ako je Whitehall toga svjestan, a čini se da jest, onda je pitanje da li ga je uopće briga. Tijekom posljednjih desetljeća, britanska diplomacija i razvojna politika se značajno udaljila od promicanja demokracije, mira, otvorenog političkog prostora i transparentnosti u Africi i prema stabilizaciji i sigurnosti. Krajnji je cilj takve politike da afričke zemlje ne zadavaju previše problema Britaniji, bilo u pogledu terorizma, bilo migracija ili širenja tropskih bolesti.
U tome Britanija ima veliku podršku SAD-a. Dvije zemlje s 'posebnim odnosima' uvijek su djelovale kao britanski software i američki hardware. Slično je u Africi. Vojni i sigurnosni interesi neizmjerno su se povećali na Crnom kontinentu. Danas je u Africi više američkog vojnog i obavještajnog prisustva nego ikad prije, uključujuči razdoblje Hladnog rata. Američka vojna prisutnost zabilježena je u više od 20 zemalja, s namjerom ulaska u još deset zemalja u bliskoj budućnosti. Većinom se radi o državama Sahela, ali i značajnog broja subsaharskih zemalja, gdje američka politika predmnijeva da su moguće terorističke ili subverzivne aktivnosti.
Uz SAD, u ovoj su igri još i Francuska, te kolektivno Europska unija, a zanimljivo je spomenuti i sudjelovanje Švedske i Finske. Dvije skandinavske zemlje napravile su imidž miroljubljivih i liberalanih nordijskih država, sa značajnim donatorskim djelovanjem diljem svijeta.
Međutim, Švedska i Finska imaju neke od najrazvijenijih oružanih industrija na svijetu koje prodaju diljem 'Trećeg svijeta', bez obzira na razinu demokratičnosti ili ljudskih prava po kojima su skandinavske demokracije poznate. Temeljeno na bilateralnim politikama od 2007. do 2011. Australija, Kanada, Velika Britanija i Švedska dale su veliku pozornost afričkim slabim državama i zemljama u sukobima.
Američko Afričko zapovjedništvo stacionirano je u Stuttgartu i raspolaže relativno malim rojem od dvije tisuće ljudi (civilno i vojno osoblje), te koordinira malenim akcijama u 38 zemalja. Dodatnih pet tisuća vojnika je na raspolaganju ako je potrebno poći u operacije ili misije obučavanja. U tome ima pomoć europskih saveznika.
Primjerice, u Nigeru, američke i francuske zračne snage bazirane su na zračnoj luci u glavnom gradu Niameyu, te skupljaju obavještajne podatke putem bespilotnih Reaper letjelica. One lete preko nekoliko saharskih zemalja gdje su Tuarezi uključeni u ekstremističke bande, a također održavaju i letove prema Nigeriji. Niger je tako važna ispostava skupljanja podataka o djelovanju ekstremističkih organizacija povezanih s Daešom (ISIL) ili Al-Kaidom u Islamskom Magrebu. Američke trupe također surađuju s nigerijskom vojskom kako bi se stvorile posebne operativne jedinice za borbu protiv Boko Harama, te podržavaju i trupe Afričke unije u borbi protiv organizacije al-Shabab u Somaliji i Keniji.
U tome nemaju prevelikog uspjeha. Ekstremisti se šire diljem Afrike, a afričke vojske nisu dovoljno obučene niti spremne za borbu protiv neprijatelja koji često dobiva financijsku pomoć od američkih saveznika na Arabijskom poluotoku. Jedina prava vojna baza američke vojska je ona u bivšoj francuskoj koloniji Džibutiju, gdje svoje prisustvo ima zahvaljujući francuskoj vladi.
Afričko zapovjedništvo u načelu nema dovoljno ljudi da bi odgovorilo na prijetnje i izazove, čak i kad se napadaju diplomatska predstavništva SAD-a. Dodatna jedinica jest 550 marinaca koji su smješteni u zračnoj bazi Moron u Španjolskoj, a koja ima zadatak nadgledanja sigurnosne situacije u Sjevernoj i Zapadnoj Africi.
Cijeli niz afričkih zemalja koje su stasale na građanskim ratovima i vojnim gerilama tijekom osamdesetih i devedesetih gledaju na svoj razvoj i budućnost kroz svoja prošla iskustva u ratovima i sukobima, a zapadnu pomoć spremno uzimaju posebice ako su imali podršku zapadnih vlada u svojoj gerilskoj prošlosti. Istovremeno su nametnuli svoje prioritete u sigurnosnim politikama svojih zapadnih saveznika, često na račun drugih razvojnih ciljeva, a posebice u područjma socijalnih i upravnih politika. Time autoritarni afrički režimi komuniciraju s pozicije moći, a ne slabosti. Da je tome tako vidljivo je u slučaju Eritreje. Ovo je rijetka zemlja u kojoj politike vlade nisu sukladne politici donatora. Osim toga, postoji veliki pritisak susjedne Etiopije, koja je miljenica donatora. Posljedično, Eritreja je osiromašena i bez financijske pomoći.
U tom pokušaju smirivanja sukoba, zabrinjavajuće je što su UN-ove operacije čuvanja mira postale agencije zapadnih interesa i prate njihov tijek razvojnih mehanizama. Tako se i UN-ova sredstva preokreću u vojnu pomoć, financiranje sigurnosnog sektora i njegove reforme, regionalne operacije čuvanja mira i potporu za državne sigurnosne ustanove. Dobrim dijelom se na taj način regulira život i djelovanje stanovnika zemalja u razvoju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
