Otkako je izbila Ukrajinska kriza, a naročito otkako je ista prerasla u rat na istoku zemlje, često se ističe kako su se odnosi između Zapada i Rusije posve raspali. To je točno, ali samo ako "Zapad" vrlo usko definiramo. Odnosi između SAD-a i Rusije svakako su na daleko najnižoj razini još od perioda Hladnog rata, no odnos između Rusije i Europe daleko je kompleksniji.
Europsko službeno podilaženje američkoj vanjskoj politici nije nikakva novost, no taj odnos nipošto nije komplementarnost politike i političkih ideala, već govorimo o odnosu koji je tako definiran u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Američka vojska i dalje se nalazi u Europi, ima baze po EU članicama, a na tlu Europe zasigurno se nalazi i niz tzv. "crnih zona", nedeklariranih prostora koji služe interesima američke vanjske politike. Nedavno je Europski Sud za Ljudska Prava (ECHR) odbacio žalbu Poljske na presudu kojom je Poljska proglašena krivom za sudjelovanje u tajnom programu američke CIA-e koji je uključivao mučenje ilegalno dovedenih zatvorenika u tajnim poljskim zatvorima.
Nadalje, javni dokumenti otkrivaju kako je niz europskih zemalja sudjelovalo u tajnim, ali i ilegalnim, prebacivanjima osoba putem svojih zračnih luka, također u režiji CIA-e i drugih američkih organizacija.
Kroz duge godine Hladnog rata Europa se "navukla" na osjećaj da samo SAD-u zapravo može zahvaliti na svojoj slobodi, da bi je bez čvrstog savezništva sa SAD-om već davno progutala "crvena prijetnja s istoka". Taj stav, u to vrijeme, svakako nije bio samo paranoična reakcija. SSSR jest evoluirao od ideala Oktobarske revolucije do svojevrsne imperije koja je nastojala na razne načine proširiti svoj utjecaj.
Kolapsom SSSR-a više nije bilo potrebe za američkom zaštitom, ali mentalitet je ostao sve do danas. U međuvremenu se američka zaštita nastojala argumentirati zajedničkom borbom protiv nove pošasti, terorizma, no, tek sada zaoštrenjem odnosa s Rusijom ponovno dolazi do renesanse osjećaja nužnosti američke vojne i političke zaštite.
Tako se barem nadaju u SAD-u, očekuju da će Europa zavapiti za njihovom pomoći i da će još jednom vidjeti Washington kao jedinu garanciju slobode. Ipak, stvari nisu nužno takve. Dakako, Rusiju se nastoji prikazati kao opasnost još goru nego što je bio SSSR, ali da bi se ona zaista i doživjela na takav način, moraju postojati i neki konkretni primjeri.
Najveća "usluga" koju bi Rusija danas mogla napraviti američkoj vanjskoj politici je da uđe sa svojom vojskom na prostor istočne Ukrajine ili, još bolje, u neku od Baltičkih zemalja. To bi zacementiralo američko-europsko savezništvo desetljećima. No, Rusija ne planira dati SAD-u takvu zadovoljštinu i umjesto toga situacijom na istoku Ukrajine bavi se na identičan način kao i SAD u Siriji, dakle putem posrednika, uz jedan, razumljivo, veći angažman, pošto posrednici nisu samo "korisni idioti" (mada se i njih uvijek nađe) već svakako i pripadnici ruskih snaga "na dopustu" ili u "dobrovoljnim akcijama".
Sve dok je tako, teško se Europu može baš toliko zastrašiti ruskom prijetnjom. Može se medijski podgrijavati taj strah, što se i čini, pa se tako Putina proglašava psihički neuračunljivim manijakom koji želi pokoriti cijelu Europu. Ta metoda je donekle uspješna kod masa, mahom vanjskopolitički slabo pismenih masa, ali neće imati velikog utjecaja na postojeće europsko, šaroliko, političko vodstvo (opširnije: Analiza: Paradoks odnosa između europskog političkog centra i Rusije - kriza idealizma i budućnost europskog identiteta).
Prostor gdje SAD zaista ima vrlo lojalnu bazu u Europi i nije zapravo toliko velik. To su primarno Britanija, baltičke zemlje i Poljska. Donekle bi se tu mogla pribrojiti i Hrvatska, no u slučaju Hrvatske postoje još uvijek određene nedorečenosti, tj. ne postoji apsolutno jasan indikator koja je struja dominantnija, ona pro-američka ili ona pro-europska (uvelike pro-njemačka). Isto se može reći i za Bugarsku i Rumunjsku.
No, u velikim silama Europe ipak se osjete tendencije stvaranja što snažnije nezavisne pozicije. Vrhunac takvog kretanja bio je maratonski sastanak prije dva tjedna u Minsku, uvelike iniciran prijedlozima njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea. Turneju Kijev-Moskva-Minsk odradili su "na svoju ruku", SAD je detalje istog mogao pratiti samo iz medija ili iz svojih NSA izvještaja.
Ukrajinu se pak iz polu-ruske polu-europske sfere, u trenutku raskola između ove dvije, pokušalo integrirati u pro-američku sferu interesa, da bude blok zajedno s Poljskom i Baltičkim zemljama. Stvar još nije gotova, ni približno i cijela situacija bi se u konačnici mogla završiti i izbacivanjem pro-američke sfere iz Ukrajine, što politički, što fizički (odvajanjem ili autonomijom Donbasa).
Sve nam to govori da je primarni raskol u ovoj situaciji ipak između Rusije i SAD-a (uz američke satelite), a ne između Rusije i cijelog Zapada. To ponajbolje shvaća Rusija jer baš zbog toga i odbija eskalaciju konfrontacije i odlučuje se za jedan drugi plan, a taj plan se svodi na zastupanje svojih interesa u Europi putem članica same Europske Unije. To je za Rusiju u ovom trenutku najvažnija strategija o kojoj ovisi i njena budućnost.
Riječ je o perifernim članicama Europske Unije, o zemljama kao što su Grčka, Mađarska i Cipar. S istima Rusija intenzivno razvija odnose, od ekonomskih do političkih. One će pak zauzvrat zauzeti se za ruske interese i u Bruxellesu, a što više Rusija bude imala ovih zemalja na svojoj strani, raskol sa "Zapadom" sve će se više svoditi na ono što ovdje zapravo i jest slučaj od početka, raskol sa SAD-om.
O odnosu između Moskve i Budimpešte već se jako puno zna (vidi: Zbog odnosa s Rusijom Orban mora pasti? Tisuće ponovno na ulicama Budimpešte - Mađarskoj zbog geopolitike prijeti "Ukrajinski scenarij"), a da će nova grčka ljevičarska Vlada biti naklonjena Rusiji znalo se još i prije nego su preuzeli vlast početkom ove godine. Nova ruska diplomatska ofenziva sada je pak usredotočena na Cipar.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
