Da velik broj ljudi ne shvaća ozbiljnost aktualne ekonomske krize pokazuju brojni "savjeti" koji se ovih dana daju Grcima - "Napravite što je i Island napravio !".
Naravno, misli se na referendum na Islandu u kojem je 93% građana glasalo kako neće vratiti novac kojeg su prokockale banke.
Očito je kako još uvijek postoji velika doza naivnosti kada je riječ o aktualnom stanju u globalnoj ekonomiji - mnogi i dalje vjeruju kako se izlaskom na referendum kao kakvim čarobnim štapićem mogu odagnati svi problemi.
Takvo mišljenje je podjednako netočno i opasno, a Island je najbolji primjer.
Ljudi su bili radišni i živjeli dobro, životni standard bio je visok, a socijalni mir pravilo.
Idila će se naglo promijeniti dolaskom novog premijera David Oddsson-a na vlast. Oddsson je zaključio kako za Island nije dovoljna samo uređena socijalna država i produktivne tvornice, vrijeme je i za nešto više.
Uvodi se neo-liberalna politika po uzoru američkog predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher.
Bankarski sektor je doslovno preko noći nabujao, ali postoji problem - Island je jako mala država po pitanju populacije. U kratko vrijeme krediti su dati svima i više nema prostora za "skupljanje" novih zaduženika.
Islandske banke u tom trenutku kao čopor divljih vukova jurišaju prema Europi. Da bi jedna banka bila uspješna na velikom europskom tržištu imperativ joj je da ima visoki rejting - simbol stabilnosti.
A tek netom privatizirane islandske banke imale su možda najviši rejting u svijetu - ponajviše zahvaljujući dugogodišnjoj stabilnosti života pod državnom administracijom.
80-ih godina privatno zaduženje je tvorilo oko 20% kućnog budžeta - 2007. postotak je narastao na strašnih 227%.
Dug kompanija bio je još veći - u 2007. iznosio je preko 300%.
Ali 10 godina koliko su islandske banke harale Europom bilo je dovoljno da se stvori lažna iluzija. Mladi Islanđani koji su mahom studirali industrijske fakultete, sada su masovno pohrlili po diplome iz financija, menadžmenta i sličnih zvanja.
Zašto i nebi? Pa izgledalo je kao da novac pada s neba, samo ga je trebalo pokupiti.
2001. na cijelom Islandu bilo je samo 2,000 osobnih automobila, 2008. ta brojka je narasla na 16,000.
Stvoreni su bankarski oligarsi, individualci koji su se na spekulaciji i financijskom kazinu obogatili do nemjerljivih razmjera.
Vidjevši ih u skupim luksuznim limuzinama, ostatak populacije se naivno ponadao kako će svi uskoro živjeti tako.
Iluzija je bila opipljiva i na granici masovne euforije - islandska burza je u periodu od 2004-2008 narasla za nevjerojatnih 900%.
Izgledalo je kako ništa ne može poći po zlu, desilo se dugo očekivano kapitalističko "čudo".
Imajući na umu kako je ovo 2006. možemo - iz sada već povijesne retrospektive - uvidjeti kako je slomljen Island. Uskoro (2008.) stiže ekonomska kriza, stvorena upravo na spekulantskom mešeteranju baš kao i u Islandu, samo u ovom slučaju na globalnoj razini.
Ulagači u islandske banke stali su u red kako bi povukli svoj novac - i? Novca nema !
A kako bi ga i bilo kada banke iza sebe imaju samo državicu od 300,000 ljudi, koji - da stvar bude gora - u ovom trenutku ništa ni ne proizvode osim financijskih spletki.
Kredibilitet islandskih banaka doslovno se raspao preko noći.
Dok su stanovnici Islanda još uvijek u bunilu, oligarsi napuštaju zemlju - jer u Islandu kavijar i šampanjac neće biti vidljiv još dugo, dugo vremena.
U 2009. zemlju je napustilo oko 7,000 ljudi. Ako kompariramo s ukupnom populacijom to je kao da milijun Talijana pobjegne iz Italije u godinu dana.
U prvom valu Island su napustili direktni krivci nacionalne katastrofe, ali država koju su ostavili iza sebe je sve osim nekoć mirna oaza na sjeveru Atlantika.
Prema posljednjim alarmantnim podacima - 1 trećina stanovnika priprema se na napuštanje zemlje.
Nijemi svjedoci pohlepe i raspada islandske elite su stotine skupocjenih SUV automobila poredani u luci glavnog grada Reykjavika - prodani u bescjenje ili na putu za staro željezo.
Referendum nije ništa drugo nego obična farsa, a objasnit ćemo uskoro i zašto. Jedino "NE" koje su Islanđani trebali reći je trebalo biti 90-ih godina kada su dopustili da im bankarska mafija i spekulanti preotmu uređenu državu i pretvore je u neo-liberalni kazino.
Po pitanju referenduma - stanovnicima Islanda s leđa je maknut samo teret direktnih bankarskih dugova, ne i ogromno vanjsko zaduženje zemlje (kojeg su stvorile upravo banke).
Dugovanje zapravo nije "maknuto" već "prebačeno" i to na leđa europskih radnika. Razlog tome je jako jednostavan, a istaknuli smo ga već pri početku ovog teksta - Island ima samo 300,000 ljudi i nema nikakve teoretske mogućnosti da tako mali broj ljudi ikada bude u stanju vratiti toliki bankarski dug. Samo s vanjskim dugom države Islanđani su već sada postali roblje financijskog sistema i ostat će još dugi niz godina.
A što se pak tiče konkretnog bankovnog duga, on iznosi "tek" nekoliko milijardi Eura - za malenu populaciju Islanda neriješiv problem, ali za globalno tržište samo kap u moru briga.
Referendumom se kupio kakav-takav socijalni mir u zemlji, jer MMF-u je u interesu da 300,000 Islanđana zapnu raditi što prije. A radit će kao nikada do sada. Dok sve povlastice i beneficije u kojima su uživali desetljećima sada mogu zauvijek zaboraviti.
Činjenica da 100,000 ljudi u državi od 300,000 razmišlja kako emigrirati ukazuje na to da je Island kao država potpuno razbijen i pretvoren u crpilište prirodnih resursa.
Postoji snažna i gorljiva želja da se cijeli svijet svede pod kišobran perverzne mantre "institucije funkcioniraju i nema toga što demokratski izbori nebi mogli riješiti". Nešto u stilu - Niste zadovoljni životom? Muči vas ekonomska kriza? Nema problema - izađimo na referendum i glasajmo protiv tih neugodnosti pa će one čarobno nestati.
Takve i slične bajke i mitovi plasiraju se samo s jednim ciljem - da se odgodi konačno i apsolutno odbacivanje cijelokupnog sustava od strane širokih masa.
Island ništa nije dobio, ali je puno izgubio. Samo je pitanje dana kada će tamošnji narod ponovno morati na ulice. U dobroj su poziciji, jedan korak su ispred svih nas - jedino Islanđani već sada znaju kako se referendumom ne spašava zemlja. Možda bi to bio sasvim dovoljan razlog da pomno pratimo što će se u danima koji dolaze događati na tom otoku daleko na sjeveru Atlantika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
