Ako se u strategiji širenja pro-zapadne politike, ekonomije i kulture išta može mjeriti s vojnim intervencijama onda je to svakako tzv. fenomen "narančaste" revolucije.
Počnimo prije svega s pojašnjenjem samog imena i od kuda termin dolazi.
"Narančasta revolucija" odnosi se na niz prosvjeda koji su održani u Ukrajini u periodu između studenog 2004. i siječnja 2005., neposredno nakon održavanja predsjedničkih izbora.
Na izborima u drugom krugu suočili su se dva kandidata po imenu Viktor, pro-zapadni Juščenko i pro-ruski Janukovič.
Rezultati prvog kruga su bili izuzetno tijesni, Juščenko je dobio 39.90%, Janukovič 39.26% glasova.
U drugom krugu Janukovič je proglašen pobjednikom s 49% naspram Juščenkovih 46%.
Tada kreće velika "narančasta" kampanja opozicije koja je prozvala Janukoviča za izbornu prijevaru. Tvrdilo se kako su izbori namješteni, da se glasačima prijetilo itd. Mnoge navode podržali su i strani promatrači.
Visoki američki dužnosnik i član promatračke komisije, Richard Lugar, rekao je kako se radi o "izbornoj prijevari".
SAD i EU snažno su se angažirale oko organizacije "narančaste" revolucije - američki državni tajnik Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski i senator John McCain, posjetili su Kijev tih dana - u službenom ili privatnom aranžmanu.
Opozicija je preuzela narančastu boju kao simbol pobune - prosvjednici su nosili narančaste vrpce koje predstavljaju nenasilan otpor karakterističan za pro-zapadne "revolucije".
Građanski neposluh i prosvjedi postali su dio svakodnevnice, prema nekim izvorima na ulicama Kijeva se u pojedinim danima okupilo i oko milijun ljudi.
U konačnici, 24.12.2004., ukrajinski vrhovni sud nije imao drugog izbora nego poništiti rezultate glasanja u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Drugi krug je ponovljen u siječnju iduće godine - Janukovič sada gubi, a pro-zapadni Juščenko pobjeđuje s omjerom 52% naprama 44% glasova.
Nakon inauguracije Juščenka, 23.1.2005. - svi prosvjedi prestaju i "narančasta" revolucija završava.
Naravno, činjenica da su oba kandidata imala izuzetno visoke šanse za pobjedu pridonijela je organizaciji narančaste revolucije, no unatoč tome - ukrajinska narančasta revolucija postala je ogledni primjer kako zapadne sile mogu izvršiti pritisak na jednu zemlju - i uz pomoć samog stanovništva te iste zemlje - stvoriti političko podobnu klimu.
Američke organizacije već duže vrijeme financiraju Putinovu opoziciju i brojne udruge koje po "narančastom" modelu (opisan u tekstu ispod) orkestriraju anti-vladine prosvjede i sl.
Američki senator John McCain čak je javno konstatirao kako "u Moskvu treba uvesti demokraciju, kao i u Libiju".
Sukladno tome ne iznenađuje podatak kako je ovih dana u Rusiji osnovan "Anti-narančasti komitet" (logo na vrhu teksta), organizacija čiji je primarni cilj boriti se protiv "narančastog" utjecaja u zemlji.
Kritičari "narančastih" inicijativa posebno ističu novog američkog ambasadora u Rusiji, Michael McFaula, kao "stručnjaka" za narančaste revolucije.
Osnivač Anti-narančastog komiteta je Sergej Kurginjan, istaknuti ruski znanstvenik i intelektualac.
Jedan od ključnih ljudi u komitetu, novinar i publicist Prokanov na službenim stranicama je izjavio: "Kada vidim vođe tog narančastog otpora, u njima prepoznajem demone koji su 90-ih uništili moju zemlju, razorili sovjetsku proizvodnju, doveli Amerikance u naše tajne centre i dali im da sa sobom odnesu sve povjerljive dokumente."
"Vjerujem kako se moramo suprotstaviti narančastim silama, mi smo ljudi različitih svjetonazora, različitih vjerovanja i radit ćemo na konkurentom tržištu, ali u slobodnoj, ujedinjenoj i nezavisnoj Rusiji koja ne samo da štiti svoje granice, građane, demokratske principe, nego i cijelu euroazijsku ekonomsku regiju od narančastih izdajnika", poručuje Maskim Ševčenko koji je također član Anti-narančastog komiteta.
PR kampanja, potpomognuta velikim iznosima, pažljivo je skrojena da se svidi što većoj populaciji.
Stanovništvo, pod sve većim utjecajem zapadnih medija, ujedno biva i sve više apolitično nastrojeno. Na toj osnovi gradi se cjelokupni pokret - ljude se ne pokušava pridobiti na svoju stranu prezentiranjem političkog programa, upravo suprotno - široku populaciju nastoji se pridobiti običnim senzacionalizmom. U svojim "uputama" članovi ovakvih pokreta detaljno opisuju svoj uspjeh. Otvoreno tvrde kako "ljude nije briga za politiku i političare" i kako je zbog te činjenice potrebno pokret napraviti "sexy" - drugim riječima, smišljati kojekakve "gluposti" da bi se dobila što veća pozornost medija.
U suštini kombinira se nekoliko ključnih elemenata:
1) strani kapital - korišten za pokretanje, nabavu nužnih materijala, plaćanje samih vođa itd.
2) mediji skloni senzaciji
3) široka publika sklona senzaciji
4) velika aktivnost mladih ljudi
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
