U Siriji se nešto događa, vjerojatno nešto veliko. Ruska vojna aktivnost više nije bauk, sada postaje konkretna i mada još uvijek njena magnituda službeno nije ni potvrđena već sada ima veliki utjecaj na sve aktere koji su na bilo koji način vezani uz sukob u Siriji.
Dakako, u javnosti vjerojatno dobivamo samo mali dio zbivanja u pozadini, no, kako to često i biva, diplomati vjerojatno znaju više i zbog toga ove vijesti imaju takav utjecaj. Kakav? Popriličan - pet godina glavne sile Zapada, SAD, Francuska i Britanija, bez imalo popuštanja ponavljaju jednu te istu mantru: "Assad mora otići".
Nikakvi pregovori, nikakva vizija zaustavljanja rata, ništa do prije svega nekoliko dana nije bilo moguće uopće ni sugerirati Zapadnim silama dok je Assad na vlasti. Sada, u doslovno tjedan dana, Washington, London i Pariz, znatno su ublažili svoju retoriku prihvaćajući bar neki oblik diplomacije u vidu mirovnih pregovora dok je Assad na vlasti.
Sve se svodi, odjednom, na "očito Assad neće otići, pa pregovarajmo". Moglo bi se reći da i velika izbjeglička kriza u Europi ima nešto s time. Manji europski akteri, koji su do nedavno slijepo slijedili američku politiku kada je riječ o Siriji, sada isti šapuću da bi Assad, možda, ipak mogao ostati.
No, mišljenje ovog autora je da ruska vojna prisutnost ipak ima više veze s naglom promjenom stava prema Assadu. Zašto? Jednostavno je - do prije svega nekoliko dana Zapad je gledao kako na sjeverozapadu Sirije, uz veliku pomoć Turske, islamistički militanti napreduju i bilo je samo pitanje dana kada će početi iz tog pravca prodirati prema glavnom utočištu, obalnom gradu Latakiji.
Na istoku zemlje se pak naglo širi ISIL i za očekivati je da će jednog dana preuzeti i kontrolu nad istočnim Aleppom, izbacujući iz igre pro-Zapadne militante. Tu su još i Kurdi koji drže velik dio prostora uz granicu s Turskom. S Kurdima će SAD znati izaći na kraj i puno prije će Kurdi stati na stranu SAD-u nego na stranu Assada koji im nikada ni nije bio odveć drag. Možda ne mora tako biti, možda Damask pronađe zajednički jezik s Kurdima jer Kurdi dobro znaju da je SAD turski saveznik, a Turska će im ipak ostati jedan od najvećih neprijatelja. Svejedno, čvrsti savez između Damaska i Kurda tek se treba desiti i ove sitne kooperacije to svakako nisu.
Sve u svemu, to je bio razlog zbog kojeg je Zapad do prije nekoliko dana zadovoljno gledao razvoj situacije u Siriji, osjećajući kako je sirijska vojska konačno počela gubiti ovaj rat. Ponovno se pojavila nada da je pad Assada samo pitanje vremena, relativno kratkog vremena. Dakako, nije sirijska vojska pred slomom, no gubitci na terenu mogu pokrenuti i neke druge događaje, recimo državni udar ukoliko ljudi oko Assada shvate da gube rat.
No, da se upravo to ne bi desilo potrudila se Rusija. Njihove snage - a govori se kako su već doveli i avione i artiljeriju i znatan broj trupa - ne moraju zapravo učiniti ništa, dovoljno je da su tamo i da ih Zapadne obavještajne službe "snime". Naime, ta prisutnost mijenja sve - svojom prisutnošću Rusija je poručila Zapadu kako Assad zasigurno neće pasti tako brzo kako su se oni nadali jer bi ISIL i njihovi saveznici prvo trebali probiti kordon ruske vojske, a to ne bi bio lagan zadatak.
Zbog te činjenice Zapad sada naglo mijenja stav. No, to je direktna promjena po pitanju Zapada, a kako ruska vojna prisutnost utječe na druge aktere? Što će na to reći zemlje koje su na ovaj ili onaj način podupirale rušenje Assada pomažući opoziciji i teroristima? Drugim riječima, što o tome misle Turska, Saudijska Arabija, Katar i Izrael?
Rusija ima konkretnu diplomatsku interakciju sa svim ovim akterima, vjerojatno i znatno više nego sa SAD-om (što je poražavajuće). Možemo samo pretpostavljati na koji način je Rusija ovim zemljama "pojasnila" svoj plan za Siriju, ali da ga je putem diplomatskih kanala pojasnila, sigurno jest.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
